Zemljina sestra također rotira u suprotnom smjeru od svih ostalih planeta u Sunčevom sistemu. Zbog toga dobija ogromne količine svjetlosti i toplote od Sunca, prije nego što mu okrene "drugi obraz".

Sada je tim međunarodnih stručnjaka, na osnovu podataka koje je prikupila "Venus Express" letjelica Evropske svemirske agencije, otkrio da postoje velike razlike između dnevne i noćne strane Venere. Noćna strana sada je po prvi put detaljno mapirana, a uočeni su novi uzburkani oblaci u tami, kakvi ranije nisu primjećeni.

- Dok je atmosferska cirkulacija na dnevnoj strani planete detaljno istražena, o noćnoj još mnogo toga treba da saznamo - kaže Havijer Peralta iz Japanske agencije za aerosvemirska istraživanja (JAXA) i vođa studije koja je nedavno objavljena u časopisu "Nature Astronomy".

- Otkrili smo da su šeme oblaka drugačije na noćnoj strani i da na njih utječe topografija Venere.

Iako je rotacija planete vrlo spora, njena atmosfera kruži i do 60 posto brže, a zbog toga oblaci mogu da dostignu visinu i do 72 kilometra.

Noćnu stranu Venere je teško ispitati.

- Može da se vidi gornji sloj oblaka na noćnoj strani, ali je kontrast na našim infracrvenim kamerama suviše slab, da bi se posmatrali detaljno - kaže Peralta.

Sada je "Venus Express" napravio na stotine infracrvenih slika u različitim talasnim dužinama, što će naučnicima omogućiti da prvi put ispitaju oblake na mračnoj strani.

Otkriveno je da mračna strana ima drugačije formacije i morfologiju oblaka u odnosu na osvjetljenu, a primjećeni su i takozvani stacionarni talasi.

- Stacionarni talasi su talasi koji nastaju u donjim slojevima atmosfere i ne prate rotaciju planete - kaže koautor studije Agustin Sančez Lavega sa Univerziteta Pais Vasko u Bilbau.

- Ovi talasi su koncentrirani u strmim, planinskim dijelovima planete, što sugerira da topografija utječe na to šta se dešava u gornjim slojevima atmosfere.

Smatralo se da su stacionarni talasi nastali tako što su vjetrovi prelazili preko planina, kao što je to slučaj na dnevnoj strani, ali su mjerenja pokazala da vjetrovi nisu duvali dovoljno jako, da bi im se pripisao ovakav efekat. Štaviše, južna hemisfera planete nema značajnija uzvišenja na površini. Misteriju produbljuje činjenica da stacionarnih talasa nema u srednjem i nižem sloju oblaka i da se javljaju tek na 50. kilometru atmosfere.

Odakle potječu, još niko ne zna.

To istovremeno znači da stari modeli Venere više ne važe.

- Propustili smo neki djelić slagalice - kaže Peralta.