U drevnom gradu Kireni u Libiji rasla je biljka silfij, koja je vrijedila kao zlato, a Cezar ju je čuvao u zalihama.
Stabljika, korijen i sok služili su za jelo i kao začin, njome su hranili ovce kako bi im poboljšali kvalitetu mesa, a od cvjetova se izrađivao parfem. Služila je kao panacea, lijek za sve bolesti, od izraslina do ugriza, a upotrebljavala se i kao afrodizijak.
Opjevana je u brojnim pjesmama i književnim djelima, a lokalni kraljevi držali su monopol nad njom. Danas je nestala, a ostalo je samo nekoliko stiliziranih slika, izvještava BBC.
Rasla samo na jednom području
Prema legendi, biljka se pojavila nakon crne kiše prije 2500 godina, i proširila se tim bogato navodnjenim krajem.
Počela je nestajati kada su Rimljani osvojili to područje 96. godine prije Krista.
Silfij je rastao samo u toj regiji na području površine 201 x 40 kilometara. Ni Grci, koji su tu bili prije Rimljana, ni Rimljani, nisu ga uspjeli uzgojiti drugdje. Zato su postojala stroga pravila o tome kada ga treba brati, cijena mu je bila visoka, a crno tržište je cvjetalo.
Kao zamjena služila mu je biljka asafetida koja je imala snažan sumporni miris. Postoji nekoliko mogućih razloga zašto se silfij nije mogao uzgojiti. Prvi je sjeme. Sjemenke maka primjerice mogu klijati samo ako su izložene svjetlosti.
Zatim prirodno stanište. Sjevernoamerička borovnica uspijeva samo na planinskim padinama, šumama i jezerima američkih država Montane i Idaha, zbog specifičnog hemijskog sastava tla.
Na kraju, moguće je da je silfij bio hibrid drugih biljaka. Hibridi divljih biljaka ne rastu iz sjemena nego se razmnožavaju aseksualno, pa ih stari Rimljani nisu ni mogli uzgojiti iz sjemena.
Ugrožene biljke
No, u svakom slučaju, previše se bralo tu biljku i previše je služila za ispašu. I danas je velik broj ljekovitih biljaka ugrožen na slične načine, zbog klimatskih promjena i razvoja.
Ipak, moguće je da silfij još egzistira na nekim lokacijama. U Libiji se provelo tek nekoliko studija na biljkama, pa je moguće da se silfij još nalazi tamo negdje. Antički liječnik Teofrast naveo je da ima gusto korijenje pokriveno crnom korom, da je dugačka i da ima šuplju stabljiku poput komorača te zlatne listove slične celeru.
Rimska kuhinja nije sličila italijanskoj, kombinirala je slatko sa slanim i kiselim, na primjer, pirjani plamenac začinio bi se tom biljkom koja se tada nazivala laser.
Posljednje istraživanje Kirene pokazalo je da brojne vrste tamo brzo nestaju, pa moramo paziti da danas ne ponovimo grešku iz prošlosti i izgubimo vrijednu biljnu vrstu.
