Evo zašto Tito nikad nije dobio Nobelovu nagradu

Autor: Express.hr
06.10.2017 16:29
A
A
A

Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tokom života teško da se mogu pobrojati.

Jedina je osoba iz Hrvatske koja je dva puta bila na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao lični uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine.

Odluka da se lobira na sve strane donesena je na državno-partijskom nivou 1972. godine. Tita su trebali predložiti Vili Brend (Wily Brandt), njemački političar i državnik koji je i sam dobio ovu prestižnu nagradu godinu dana ranije, zatim indijska premijerka Indira Gandi (Indira Gandhi), pa etiopski car Hajle Selasi (Haile Selassie), bivši sekretar UN-a iz Burme U Thant, Habib Burghiba, predsjednik Tunisa, kao i talijanski političar Pjetro Neni (Pietro Nenni), predsjednik Finske Urho Kaleva Kekkonnen i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Nahum Goldmann. Nažalost, ni ovo utjecajno društvo nije bilo dovoljno da Tito dobije Nobela, a zašto se to nije dogodilo, opisao je u svojim knjigama Pero Simić, autor najviše biografskih knjiga o Titu, prenosi Express.hr,

Cijelu akciju koordinirao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a prema pisanju publicista Mila Gligorijevića, o tome je Vladimir Dedijer jednom rekao:

- Mene je pozvao Dugonjić i pitao bih li podržao Titovu kandidaturu? Rekao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da ga moram upozoriti na važnu činjenicu, a to je da Tito nije ni Židov, ni mason. A tu nagradu dobivaju samo oni.

Milan Terzić zapisao je da je u povjerljivim dokumentima SSIP-a (Saveznog sekretarijata za vanjske poslove), akciju je trebalo voditi diskretno, da u slučaju neuspjeha, informacija ne dođe u javnost i zbog Titovog ugleda, ali i ugleda cijele države.

Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luxembourga Pijere Gregori (Pierre Grégoire) i predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, Karl Ibach.

Radna grupa SSIP-e morala je izlobirati i osigurati glasove 30 najutjecajnijih državnika i političara iz cijelo svijeta, što nije bio nimalo lagan zadatak. No, 12. decembra 1972. godine u izvještaju radne grupe pisalo je da 'još nije utvrđeno je li Grégoire podnio službeni pismeni prijedlog.'

Svi najznačajniji jugoslavenski političari i diplomati dobili su zadatak da lobiraju i sakupe podršku, ali nije išlo. Ranko Đukić u knjizi 'Topli zec u Oslu' tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu pripremio je Đorđe Radenković, tadašnji vanjskopolitički komentator dnevne novine 'Politika'. Ali na kraju su u službenoj kandidaturi ostali smo citati značajnih političara koji su lijepo govorili o Titu. Među onima koji su podržali Titovu kandidaturu bili su mnogi iz filmskog svijeta - Charlie Chaplin, Luis Buñuel, Akira Kurosawa, Laurence Olivier, Ingmar Bergman i mnogi drugi, ali bez uspjeha.

Negdje pred kraj života, Tito je u jednom govoru najvišim vojnim i državnim dužnosnicima rekao:

- Ja nisam dobio Nobelovu nagradu za mir zbog Golog otoka, iako me za ovu nagradu predlagalo više od stotinu državnika iz cijelog svijeta. Norveški kralj tražio je od mene da se ispričam pred cijelim svijetom zbog Golog otoka. Rekao sam mu:'Ako nekome treba da se ispričam, onda su to oni koji su tamo došli nevini. Informbiroovcima se ne želim ispričavati.' Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam sebi presudio".