U Ujedinjene Arapske Emirate moguće je doći preko trogodišnje radne vize, koja vam omogućuje da dovedete i bračnog partnera i maloljetnu djecu. Kada navrše 18 godina, sinovi moraju naći posao ili upisati neko sveučilište. Samo neudane kćeri smiju ostati na roditeljskoj vizi i nakon punoljetnosti, piše The Guardian.

Prisilna nestalnost doma

No za razliku od naprimjer SAD, gdje radne vize H-1B nude mogućnost dobivanja stalnog prebivališta, eventualno i državljanstva, u UAE ne postoji dugoročna mogućnost ostanka za strane državljane. 

Ako strani državljanin izgubi posao ili dođe do dobi za penziju (u većini firmi to je 60 godina), on jednostavno mora napustiti Emirate, bez obzira koliko je godina živio u toj zemlji, pa čak i ako je rođen tamo.

Zbog toga su brojni mladi ljudi često primorani napustiti UAE. Toga su svjesni još od djetinjstva, zbog čega nikako ne mogu osjećati Emirate svojim pravim domom. Iako su proveli dobar dio, ili čak cijelo djetinjstvo tamo, iako su išli u iste škole, držali se istih pravila kao i malobrojnije lokalno stanovništvo, oni nikada nisu bili građani te zemlje, niti su ikada to mogli postati. 

To je razlog zašto gotovo svi jednom napuste ovu zemlju, a najduže ostaju oni koji su zbog duga primorani na to, koji su ‘zaglavili’ u Emiratima, piše o svojim iskustvima u Abu Dabiju u knjizi ‘Temporary People‘ (privremeni ljudi) Deepak Unnikrishnan. 

Ni sami ne znaju što su 

Džejms Vuds (James Woods) u svome eseju ‘On not going home‘ (O ne odlasku kući) koristi termin “homelooseness” (labav osjećaj doma) kako bi izrazio što se događa ljudima, posebno imigrantima, kada provode duže periode izvan domovine, kada su se “veze koje su vezale osobu s domom olabavile, možda sretno, možda nesretno, možda za stalno, možda samo privremeno”. Radi se o dobrom izrazu, ali čak ni on ne obuhvaća u potpunosti psihu ljudi koji čak nikada nisu niti zamišljali sebe kao dio Abu Dabija, jer su znali da nikada ni neće biti iako su, paradoksalno, upravo to bili.

Ako bi mogli, većina bi izabrali mogućnost stalnog prebivališta, ali kako često moraju otići, kažu kako “ovdje ostavljaju svoju dušu, dok im je tijelo negdje drugdje.” Za te je ljude, istrenirane da jednom ostave svoj dom, potreban neki drugi izraz. Iseljenik nije tačan naziv. Kao ni migrant. A gostujući radnik jednostavno djeluje hladno, gotovo eufemistično.

Abu Dabi – gdje se uvijek vraćate u drugi grad

Dokazi o postojanju tih ljudi posvuda su na ulicama. U Abu Dabiju stupovi za rasvjetu prepuni su rukom pisanih oglasa za krevete, obične ili na sprat. Informacije na njima su jasne – samo za žene, ili samo za Filipince. Drugdje su djeca pretvorila prostore između zgrada u igrališta. Lanac trgovina Baquala prodaje riblji sos s popadomom, a petkom navečer trg kod trgovačkog centra Madinad Zajed podsjeća na terminal međunarodnog aerodroma. 

Abu Dabi može očarati posjetitelje svojim sjajem, ali zahvaljujući suživotu između lokalaca i ljudi s privremenim prebivalištem, ima tu i mrlja.