Markos Rodrigez Pantoha (Marcos Rodríguez Pantoja) živio je među vukovima 12 godina na planinama u španskoj pokrajini Kordoba prije nego što ga je, u dobi od 19 godina, pronašla tamošnja civilna zaštita i vratila u civilizaciju. No, čak i sada, u dobi od 72 godine, Pantoja kaže da se nikada nije potpuno prilagodio životu s ljudima.

Rođen je u Kordobi 1946. godine. Izgubio je majku kada je imao samo tri godine, a nedugo potom napustio ga je i otac – otišao je živjeti s drugom ženom u susjedni grad.

Kao dječak, odveden je u planine da bi zamijenio starog pastira i vodio brigu o 300 ovaca. Sjeća se da ga je starac naučio kako da zapali vatru i koristi razne alate, ali 1954. godine, kad Markos još nije napunio ni osam godina, pastir je umro i živio je sam.

Nije jasno kako je Markos završio u planinama s divljim vukovima, ali kada ga je civilna garda 12 godina kasnije pronašla, već je zamijenio izgovaranje riječi životinjskim glasanjem. Vraćen je u civilizaciju, ali nikad se nije prilagodio životu među ljudima. U jednom se trenutku čak pokušao vratiti vukovima, ali "više nije bio isti", vukovi ga više nisu vidjeli kao brata.

- Možeš reći da su tamo, čujete ih kako zavijaju, ali nije lako vidjeti ih - rekao je Markos za ''El Pais''.

- Ako ih zovem, oni će odgovoriti, ali mi neće pristupiti. Mirišem kao ljudi, stavljam kolonjsku vodu.

Markos kaže da posljednja sretna sjećanja ima iz života među vukovima – od ženke koja mu je prvi put pokazala majčinsku ljubav i njene mladunčadi koja ga je prihvatila kao brata. Učili su ga kako preživjeti u divljini, pokazali su mu bobice i gljive koje su sigurne za jelo, ali i one koje su otrovne. Sjeća se spavanja u špiljama, među šišmišima, zmijama i jelenima i bosonogog trčanja po nepristupačnom terenu.

- Zamatao bih noge samo kad su bile ozlijeđene zbog snijega - sjeća se Markos i nastavlja:

- Na stopalima sam imao tako velike žuljeve da je udaranje u kamenu stijenu bilo poput udaranja lopte.

No, ta su sretna vremena završila kada ga je civilna zaštita pronašla prije 53 godine, a njegov se život raspao. Markos se osjeća prevareno i zlostavljano, iskorišteno od šefova u ugostiteljstvu i građevinarstvu, a ismijavali su ga i njegovi vršnjaci jer ne zna puno o stvarima poput nogometa i politike.

Trenutno živi u selu Rante u Galiciji. Prošle mu je zime bilo teško jer zbog male penzije nije mogao uvesti grijanje. Srećom, članovi ekološke skupine Amig@s das Arbores prikupili su novac da bi mu izolirali kuću i kupili mu peć za sljedeću zimu.

Bez obzira na opće razočaranje u životu među ljudima, Markos je sretan što ga barem neki od njegovih komšija prihvataju kao "jednog od njih". Također, voli razgovarati s djecom o svojoj ljubavi prema životinjama i važnosti zaštite okoliša, a organizacija Amig@s das Arbores često ga poziva da gostuje u školama. Ljudi s kojima se Markos osjeća najugodnije upravo su – djeca.

- Nevjerovatno je kako privlači djecu svojim životnim iskustvom - rekao je rendžer Hoze Santons (Xosé Santos), također član Amig@s das Arboresa.

Markos je jedan od rijetkih zabilježenih slučajeva ljudi koje su odgojile životinje, daleko od civilizacije. Bio je predmet raznih antropoloških studija, knjiga i dokumentaraca.