Prijemni ispiti su iza mnogih osnovaca, dok buduće studente završni korak ka željenom fakultetu tek očekuje. I dok se pažnja uglavnom usmjerava na to kako djeca podnose stres, profesorica bosanskog jezika i književnosti Biljana Vasić smatra da je često sasvim drugačija slika - najveću tremu i pritisak zapravo osjećaju roditelji.
U autorskom tekstu objavljenom na portalu Zelena učionica, ona iznosi zapažanje koje je izazvalo brojne reakcije: da bi djeci, kada bi to bilo moguće, možda najviše prijalo da nekoliko mjeseci pred prijemni budu udaljena od roditeljskog pritiska.
Ne zato što roditelji ne vole svoju djecu, već zato što ih, vođeni najboljim namjerama, ponekad opterete više nego što su svjesni.
"Djeca lakše prolaze nego roditelji"
Profesorica piše da mladi uspjeh često doživljavaju kao prirodan dio života, dok neuspjehe mnogo brže prihvataju i nastavljaju dalje.
Roditelji, s druge strane, unaprijed zamišljaju moguće loše ishode, strepe zbog rezultata i nerijetko na sebe preuzimaju teret koji djeca zapravo ne osjećaju u toj mjeri. Kako kaže, koliko god pokušavali da sakriju nervozu, ona se gotovo uvijek prepozna kroz neku usputnu rečenicu ili pogled.
"Kamp bez roditelja"
- Kada bi to moglo, za djecu bi bilo najbolje da nekoliko mjeseci pred prijemni budu odvojeni od roditelja, u nekoj vrsti omladinskog kampa, kazala je profesorica.
Profesorica objašnjava da bi se tako stres sveo na prirodnu mjeru i ostao u okviru vršnjačke grupe, bez dodatnog opterećenja koje često dolazi iz porodičnog okruženja. Dodaje da upravo roditelji, i kada su najposvećeniji, ponekad nesvjesno postaju faktor koji otežava odrastanje.
"Produžetak roditeljskih ambicija"
U tekstu upozorava da postoje različite krajnosti. Neki roditelji su potpuno nezainteresovani za obrazovanje djeteta, dok drugi na njega prenose sopstvena razočaranja ili neostvarene želje. Postoje i oni koji postavljaju previsoka očekivanja, pa dijete stalno ima osjećaj da nije dovoljno dobro.
- Djeca ne postoje da bi ostvarila naše želje. Ona su ljudi za sebe. Treba ih samo pratiti. Nekad biti podrška, nekad korektiv, nekad utjeha. Nikada trasa - poručuje profesorica.
Kako bi objasnila svoju poruku, profesorica se prisjetila troje bivših učenika.
Prvi je bio izuzetno nadaren dječak koji je bez velikog pritiska roditelja završio Elektrotehnički fakultet. Iako je imao potencijal za vrhunsku karijeru, izabrao je život u kojem mu posao neće biti važniji od porodice.
Druga učenica bila je ambiciozna, radoznala i potpuno samostalna. Tokom školovanja sama je tražila dodatnu literaturu, postavljala pitanja i pronalazila način da razumije gradivo. Danas je uspješna IT inženjerka.
Treći učenik bio je prosječan đak, ali je odmalena znao čime želi da se bavi. Dok su roditelji željeli da upiše ekonomsku školu i imali drugačije planove za njegovu budućnost, njega je privlačio stolarski zanat kojim se bavio njegov djed. Na kraju je upravo tim putem krenuo i, kako kaže profesorica, postao veoma uspješan i tražen majstor.
Uspjeh nema isto značenje za svakoga
Profesorica zaključuje da roditelji u trenucima prijemnih ispita često zaborave ono najvažnije, da sreća i uspjeh nemaju istu definiciju za svako dijete. Nekome će najveći uspjeh biti prestižan fakultet, nekome posao koji voli, a nekome miran porodični život.
- Čitav život nije trka na sto metara, već maraton. Samo je pitanje da li ćemo taj maraton trčati sretni ili uplašeni, očajni i iscrpljeni - poručuje na kraju svog teksta.
Njena poruka roditeljima možda je jednostavna, ali ostavlja snažan utisak: djeci su, više od pritiska i velikih očekivanja, potrebni povjerenje, podrška i sloboda da pronađu sopstveni put.
