Milan Maksimović (77), rođen u selu Potpeć kod Srebrenika, sada stanovnik Bijeljine, od malih nogu naučio je svirati šargiju i violinu. Iako je pri kraju osme decenije, Milan svirkom potvrđuje da je još u dobroj formi.
Sve izvorne pjesme, kaže, barem na ovim našim prostorima, posvećene su ženi i ženskoj ljepoti, zaljubljivanju, bračnim nesporazumima i preljubama, raznim narodnim dosjetkama, poskočicama i doskočicama, što je oduvijek govorilo o narodnoj vitalnosti, dovitljivosti i mudrosti.
- Od malih nogu družim se sa šargijom i violinom. Dok sam u rodnom selu trčkarao za govedima i ovcama, učio sam da sviram, od onih starijih i iskusnijih. Obavezno uzmem šargiju i ujutro i navečer, pa zasviram. To mi dođe kao neka vrsta terapije. Moja baba sjedne prekoputa i sluša, nekad i ona zapjeva. Djeca i unuci nisu nešto bili zainteresirani za šargiju i violinu. Njih je zavela neka druga muzika - naglašava Maksimović.
Ističe da je dobar dio svoje mladosti proveo svirajući po sijelima, prelima i svadbama.
- Da mi je sada onih para koje sam zaradio na svadbama, slavama i sijelima, mogao bih stambenu zgradu kupiti u Bijeljini. Toliko smo para nekada znali zaraditi – dodaje Maksimović.
