Reditelj Lordan Zafranović na Sajmu knjige u Beogradu je bio na predstavljanu ratnog dnevnika  "Sarajevska princeza” (o borbi ljekara da spasu život teško ranjene petogodišnje djevojčice) doktora Eda Jaganjca.  Lordan Zafranović je dao intervju za beogradsku Politiku koji bez korekcija prenosimo u cijelosti:

- Jaganjac je jedan od najaktivnijih članova naše dijaspore u Pragu. Osnovao je humanitarno društvo „Lastavica” koje između ostalog poziva u goste i djecu bez roditelja, inače smještenu po raznim selima u svim republikama bivše Jugoslavije. U okviru „Lastavice” rade se i razne teatarske predstave, preveden je Krleža na češki, i to sabrana djela, preveden je Andrić... Ukratko, taj doktor Jaganjac je jedno biće koje tamo promoviše saradnju bivše Jugoslavije – kaže reditelj osamdesetak filmova i dokumentarne serije o Titu od 13 epizoda, koji je početkom devedesetih morao da napusti Hrvatsku i koji, poslije kraćeg boravka u Parizu i Beču, od 1995. godine živi u Pragu, gdje je i studirao režiju.

Kako vam je u Pragu?

Dobro je, tamo sam studirao, imam prijatelje, poznajem Češku. Predajem na Akademiji, sada pripremam i film za češku televiziju, „Moć ljubavi”. To je priča o dva emigranta iz Bosne, dva brata, koji se u jednom malom mjestu u Češkoj zaljubljuju u čudesnu pjevačicu i plesačicu i tu se otvara unutrašnja bitka između ljubavi prema ženi i ljubavi prema bratu, što mene kao tema veoma zanima. Riječ je o vrlo ozbiljnom filmu, koji je dosta žestok, otvoren, bez zareza.

Kako vam sada izgleda politička i kulturna klima u Hrvatskoj? Da li pomišljate da se vratite?

Pomišljao sam da se vratim poslije 2000. godine, ali shvatio sam da bi taj povratak bio gotovo nemoguć sa ovim prtljagom od mojih filmova. Suviše sam ja bio eksponiran s obzirom na rat koji je protutnjao i nacionalizam koji je porastao. Evo, već 14 godina pokušavam da uđem u hrvatsku kinematografiju, ali pravila su se izmijenila, došli su neki novi ljudi i napravili močvarno tlo. To više nije kinematografija, već neka kućna radinost. Sve se svelo na reditelja i njegovu ženu koja se pretvara u producenta.

Jeste li potpuno odustali?

Nisam potpuno. I tamo pripremam film, „Karuzo”, koji pokazuje mentalitet Dalmacije, ali zavisimo od Hrvatskog audio-vizuelnog centra (HAVC), koji zapravo finansira filmove. Godinama sam pripremao i film o opsadi Sarajeva po romanu Vidosava Stevanovića. Takav film je u to vreme bio veoma potreban da se podigne ljestvica kasnijih filmova o ratu u Bosni. Međutim, nismo dobili obećana sredstva, pa i on čeka.

Najavili ste i film o Ivi Sanaderu, bivšem hrvatskom premijeru koji je završio u zatvoru?

Kad sam jednom novinaru u Zagrebu rekao da bih želeo da napravim politički film o situaciji nakon ovog rata, o ovom upropaštavanju svega što je nekad bilo, o krađama i kriminalu koji je u toj mjeri osiromašio sve bivše republike Jugoslavije i da krenem od samog vrha, on mi je predložio Sanadera kao idealan lik. Meni se učinilo da bi on mogao biti lik, jer je zgodan čovjek. Ali ni taj film za sada nije prošao na konkursu.

Kakav je vaš lični stav prema Sanaderu?

Ja sam lično za vrijeme vlade Sanadera osjetio neki slobodan vjetar za razliku od ovih koji su sada na vlasti i onih koji su bili prije njega. Bez obzira na njegovu nacionalističku retoriku devedesetih, on je kasnije tu ultra desnicu, proustašku, ipak sklonio iz svoje okoline i dozvolio dah demokratije. U to vrijeme sam i ja počeo da radim vrlo ozbiljan projekat o Titu i on je stao iza toga. Ukratko, mislim da bi tu mogao da se napravi politički film koji bi imao gledaoce ne samo u ovom regionu nego i na cijelom istoku koji je prošao istu havariju.

U tom vašem dokumentarcu o Titu, učestvovala je, između ostalih, i Herta Has, Titova prva žena?

Jeste, govorila je izuzetno dobro. Ona 60 godina nije davala nikakve izjave i ovde se jednostavno otvorila. Ispričala je, na primjer, koliki je Tito bio genije ilegale. Jednom prilikom, kad nije mogao da se vrati iz Istanbula, tamo negdje pred rat, jer nije imao dobar pasoš, ona sama je morala da prebaci u Zagreb jednu rezoluciju Kominterne. Dok se pitala kako to da uradi, on je ispraznio tubu paste za zube, umotao rezoluciju, ubacio u tubu, dopunio je „kaladontom” i zatvorio. I ona je to, naravno, prenijela kao pastu za zube u Zagreb.

A Jovanku, ipak, niste uspjeli da nagovorite da govori u filmu?

Nažalost, nisam. Tri do četiri godine smo pregovarali, bili smo što se kaže već u dvorištu. Međutim, neki novinari su je prevarili, i jednostavno više nije htjela da govori.

Kako vam izgleda sve ovo što se dešava u bivšim jugoslovenskim republikama?

Ne znam tačno šta se dešava u Srbiji, ali vjerovatno se za kulturu jako malo odvaja i mislim da smo u tome svi na istom. Film je skupa umjetnost, on treba da vam ponudi čudesnu sliku za koju ćete kada izađete iz bioskopa reći: „Dobio sam više nego što sam platio”. Danas se ne prave filmovi koji imaju određeni sjaj, nema ni producenata, ni dramaturga i, naravno, ljudi više ne idu u bioskope. Ne znam kako je kod vas, ali u Hrvatskoj se vrlo malo gledaju hrvatski filmovi. To je izgubljena kinematografija. Duva vjetar kroz ta studija, vrlo je teško sastaviti jednu dobru filmsku ekipu, nema ni filmskih radnika, nema ni profesije.

Da li je istina da vam je Karl Malden svojevremeno rekao da će srediti da dobijete Oskara za „Okupaciju u 26 slika” ako iz nje izbacite scene ustaškog terora?

Jeste. Karl Malden je u to vrijeme bio predsjednik Američke filmske akademije i to je bila garancija za ono što je rekao. Tražili su skraćenje zbog ženskog dijela akademije koji neće izdržati te scene i ženski dio akademije zaista nije izdržao, izašao je.

A vi, naravno, ni u jednom trenutku niste pomislili da pristanete?

Kako bih mogao da pristanem na tako nešto? Ja drugačije ne znam. Vrlo mlad sam počeo da se bavim filmom. Učili smo film kao svetinju i izdati taj medij, izdati istinu to je za mene nemoguće.

Ali je i veoma teško živjeti na liniji sopstvene savjesti?

Nisam ni slutio da, kad krene neko zlo, mogu upropastiti svoju kompletnu familiju i da oni mogu imati određene posljedice zbog mojih filmova, a upravo to se desilo. Ja sam otišao iz zemlje, ali oni su ostali tamo gdje se nije moglo živjeti. Prvi susjedi su porazbijali dio kuće gdje su moji roditelji živjeli, ja sam bio na listi za likvidaciju... Nikad nisam bio protiv naroda. Bio sam protiv ideologija koje su se nudile tom narodu i protiv masovnog zaluđivanja i propagande koja pravi čitave nacije bolesnicima. Platio sam visoku cijenu. Emigrirati znači početi sve ispočetka, bez ičega. To je cijena koju ne znam da li bih mogao više da platim.