U negotinskom selu Mihajlovac gotovo svaka kuća je prava palata. Na desetine hiljada kvadrata u ovim vilama zvrlji prazno, jer su mještani u inostranstvu, a u selu žive samo starci.

U selu Mihajlovac, u Srbiji, koje se nalazi na 16 kilometara od Negotina, živi oko 600 punoljetnih osoba u oko 300 domaćinstava. S obzirom na to da je velika većina mještana na privremenom radu u inostranstvu, podatak o broju stanovnika je samo statistički jer realno danas u Mihajlovcu žive pretežno starije osobe, sa vrlo malim brojem mladih ljudi. Osnovnu školu u Mihajlovcu, iako ima nove objekte, fiskulturnu salu i vrlo dobre uslove, danas pohađa jednocifreni broj učenika, piše "Telegraf".

U Mihajlovcu žive pretežno Vlasi, iako se stanovništvo na popisu iz 2002. godine izjasnilo kao Srbijanci (preko 81%).

Specifičnost Mihajlovca, kao i mnogih drugih vlaških sela u Krajini i Homolju, jesu veleljepne ogromne kuće koje su izgradili gastarbajteri novcem zarađenim u inostranstvu. Prave palate na obali Dunava građene su u različitim stilovima i mnoge od njih su pravi rasadnik kiča.

Gastarbajteri iz Mihajlovca, koji uglavnom rade u Njemačkoj i Austriji, takmiče se čija će kuća biti veća, čija će ograda biti skuplja i raskošnija… Dvorišta se popločavaju keramičkim pločicama, a nekadašnje štale u kojima se čuvala stoka obljepljuju mermerom.

Ograde i kapije su kitnjaste, s filigranskim detaljima, uglavnom od kovanog gvožđa i one same koštaju malo bogatstvo. Stubove kapija i ograda krase betonske ili mermerne statue, uglavnom lavova, ali ima i labudova, slonova, kao i raznih drugih životinjskih vrsta. Unutrašnjost dobrog dijela ovih vila uopšte nije sređena, jer je cilj bio sazidati što veću kuću, dok je enterijer ostavljen za kasnije.

U ovim palatama u Mihajlovcu gotovo da niko i ne živi. Stariji mještani žive u pomoćnim prostorijama, dok su glavne kuće rezervisane za goste i same gastarbajtere kada dođu na „ferije“ iz inostranstva.

U razgovoru s mještanima Mihajlovca može se čuti da je gastarbajterski rad predstavlja u isto vrijeme i sjaj i bedu. Lijepo je što je selo veleljepno i što gotovo svako domaćinstvo ima mnogo para, ali ostaje žal u duši što njihova djeca ne žive pored njih, a ponajviše što će im unuci biti, kako listom sami kažu, Nijemci, Austrijanci, Francuzi…

Boraveći u Mihajlovcu stekli smo utisak da ljudi polako postaju prezasićeni novcem i raskošem i da kako stare, sve im to postaje manje bitno, a bude se neka druga osjećanja, potreba za toplinom, velikom porodicom, te uopšte onim ljudskim, iskonskim potrebama, koje su, u borbi za novcem i blagostanjem po bijelom svijetu, nekako zaboravili.