DRUGA STRANA IZVJEŠTAVANJA Đeraćina Tuhina o ratnom periodu

Novinarka koja je preživjela užas: Zauvijek ću se sjećati scena masakra iz Obrinje

Zvuk detonacija je bio poput uspavanke u poređenju s time šta se dešavalo na terenu, istakla je pričajući o jezivim detaljima

S. N.
25.03.2019 17:35

Đeraćina Tuhina

Foto: Arhiv

Miloševićev zakon o neposrednoj ratnoj opasnosti koji je uveden prije bombardiranja obuhvatio je i novinare kojima je bilo zabranjeno da izvještavaju o događajima na terenu. Dan prije bombardiranja istjerani su svi strani novinari i to je bila indikacija šta će se sve dešavati u narednim danima.  

- Bila sam među rijetkim novinarima koji su izvještavali iz Prištine. Prvo glasom i imenom, a nakon što je počela potraga za mnom od srpskog DB-a, počela sam pisati anonimni dnevnik kojeg su preuzimali svi glavni mediji u svijetu. Moj otac je svake večeri tražio novu porodicu gdje bi me sakrio - ističe Đeraćina Tuhina (Gjeraqina), jedna od novinarki koje su bile na licu mjesta.

Naglašava kako su insistirali da ne bude na istom mjestu svake noći. 

- Nisu svi bili voljni da me prime u sklonište. Te noći su za mene bile kobne, jer nisam znala da li ću vidjeti svoje roditelje. Svakog jutra bi me moj Babi (tata na albanskom) pokupio tačno u 9 sati. Sjećam se jednog jutra kada je kasnio samo par minuta, mislila sam da je sve gotovo. Svaka noć je bila u znaku brojanja bombi. Zvuk detonacija je bio poput uspavanke u poređenju s time šta se dešavalo na terenu. Međutim, i danas mi najteže pada to što se zločini nad kosovskim Albancima vezuju isljučivo s periodom NATO bombardiranja. Svi oni koji žele biti informirani, a u posljednje vrijeme ih, nažalost, nema puno, znaju vrlo dobro da su se ubistva, silovanja, masakri, događali mnogo ranije, a koji su kulminirali 1997. godine. U tih 78 dana tragedija je samo uzela maha - izjavila je Tuhina. 

Sve je to uslijedilo nakon apartahejda u kojem su kosovski Albanci živjeli od kraja 80-tih, ističe ova novinarka i naglašava kako će scene masakra iz sela Obrinje 1998. biti zauvijek u njenom sjećanju.  

- Mrtva beba koja je imala manje od šest mjeseci i pored nje je bila bočica u kojoj je, umjesto mlijeka, bilo krvi od maminih odsječenih grudi. Bebin leš je ležao pored majke. Pored nje je ležala još jedna masakrirana beba, vjerovatno njeno drugo dijete. Na Drenici 1998. je ležala žena u poodmakloj trudnoći, čije lice je bilo neprepoznatljvio jer se na nju pucalo iz teškog oružja iz neposredne blizine. Leševi s pokidanim noktima ležali su u Račku, ili otvoren rajfešlus kod mrtvih muškaraca kojima su odsjekli genitalije. Takvi prizori su prije bombardiranja bila skoro naša svakodnevica. I ja sam bila jedna među stotinama hiljada deportiranih. I tada, kao i sada, odbijam da koristim izraz “izbjeglica”. Biti izbjeglica ponekad podrazumijeva i vlastitu volju, bez obzira na motive - priča Tuhina.

Tvrdi kako je 1999. godine bila protjerana i na listi za likvidaciju.  

- Zbog mog “novinarskog djelovanja” srpski policajci u Prištini su me zvali “ona plava”. Da su bili ti isti kada su ušli u naš stan i dali nam 10 minuta da nestanemo, vjerovatno me danas ne bi bilo. Srećom, bili su drugi. Kao što su bili i drugi "oni" policajci koji su mi prilikom prelaska makedonske granice s lukavim osmijehom zadovoljstva naredili da se okrenem prema Kosovu. ''Pogledaj još jednom, jer se nikad više nećeš vratiti'', rekli su mi i gurali me ka pograničnoj liniji, tamo gdje su mislili da su nas se zauvijek otarasili - ispričala je Tuhina.  

Komentari

NA VRH