Uzmite piće i zavalite se. Danas krećemo prema Balkanu, tamo je 2016. Glavna uprava Ruske Federacije (Главное управление Российской Федерации), bivša GRU, očajnički pokušala ubiti svog glavnog političkog neprijatelja u Crnoj Gori i vratiti malobrojnu (600.000 stanovnika) državu u rusku orbitu utjecaja, dobivajući pristup Jadranskom moru, poligonu NATO-a, piše Petar Šuklinov, urednik portala na ruskom jeziku Liga.net.

Tekst je jučer objavljen, pod naslovom: „Historija obavještajnih službi: Kako je završen neuspjeh Putina u Crnoj Gori”. Prvi put, koliko mi je poznato, navode se neki do sada u javnosti nepoznati detalji iz pokušaja državnog udara oktobra 2016. godine.

Autor izričito navodi da je operacijom rukovodila ruska GRU, a ne „ruski nacionalisti” ili nekakvi slobodni strijelci, etc.

Najvažnija je autorova tvrdnja: uvid u GRU operaciju imao je lično – Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije!

Ostatak članka objavljujem integralno, u prijevodu na bosanski jezik.

Koga su Rusi željeli ubiti i zašto

Najzanimljivija figura u ovoj priči uopće nije među osrednjim ruskim funkcionerima (aluzija na Putina, nekad službenika KGB-a, op. a.). Zaista, to je historija poslije historije; trebalo bi da vam je jasno da su zlatne godine ruske špijunaže stvar daleke prošlosti.

Ova priča uglavnom govori o političkome lideru Crne Gore, bivšem komunisti Đukanoviću. Ako ga odmah ne izviždite, razjasnit ću vam da je on sada glavni ideološki neprijatelj Kremlja u ovoj zemlji, pristalica NATO-a i Evropske unije.

Tradicionalno je Crna Gora hodala za politikom Srbije, glavnog strateškog saveznika Rusije na Balkanu. Crna Gora odavno je omiljena za ruske turiste. A ruski utjecaj u ovoj zemlji bio je izuzetno visok. Prema različitim procjenama, oko polovine skupih nekretnina u zemlji pripada ruskim oligarsima. Sam Đukanović dugi niz godina govorio je o prijateljstvu s Rusijom i potrebi za najjačim vezama.

Sve se promijenilo 2006. godine, kada je zemlja napustila konfederaciju sa Srbijom. To je ozbiljno zabrinulo Rusiju. Ali, odlučila je da podrži mladu zemlju, nadajući se da će kupiti njenu naklonost. Sve dok nije shvatila da počinje gubiti Crnu Goru.

Rusi su, naprimjer, tražili da im daju luku u vojne svrhe kako bi dobili pristup Jadranskom moru – ali su odbijeni. Početkom rusko-ukrajinskog rata u Donbasu (2014. godine) postalo je jasno da je Crna Gora napustila orbitu utjecaja Moskve: zvanične vlasti male zemlje pridružile su se sankcijama EU protiv Ruske Federacije.

Tako je Crna Gora, dok čeka u redu za članstvo u EU, odlučila podržati politiku EU. A kasnije, 2015. godine, Đukanović je udario posljednji ekser u odnosima s Rusijom: vlasti su proglasile integraciju u NATO svojim zadatkom.

Đukanović je nevjerovatno popularan političar kod kuće. U različitim je statusima vladao zemljom od 1991. godine. Mnogo stvari u zemlji zavisi od njega, jer je zaista voljen (54 posto glasova na posljednjim izborima).

Ako uklonite Đukanovića, snažan utjecaj Srbije i Rusije, pomnožen s kontrolom nad vladom, pomogao bi da se preokrene plima. Naprimjer, apsolutno proruska stranka ima 20 posto parlamentarnih mjesta, a za nju uglavnom glasaju lokalni Srbi (kojih je oko 30 posto u zemlji prema popisu stanovništva iz 2003. godine).

U 2014. godini Glavna uprava Ruske Federacije (GRU) počinje formirati posebnu agenturnu mrežu u Crnoj Gori. Baza za njene aktivnosti je susjedna Srbija, odakle se rade svi praktični poslovi, uključujući kupovinu opreme i regrutiranje ljudi.

Osnovni zadatak je zaustaviti proces integracije Crne Gore u NATO i, ako je moguće, uništiti trenutnu političku elitu zemlje.

Plan "Adriatika"

Odmah po razdvajanju Crne Gore i Srbije, Rusi su uz pomoć novca počeli formirati ruski lobi u Crnoj Gori. Vrlo slična priča s Ukrajinom, kada neki Medvedčuk (Viktor Vladimirovič, rođen 1954., ukrajinski političar, tajkun, tvrdi se agent Rusije, Putinov kum, op. a.) leti u Moskvu i tamo se pretvara da na nešto utječe. Tako su crnogorski političari počeli letjeti u Moskvu – zbog novca i podrške proruskim biračima u Crnoj Gori.

Zabavna činjenica: jedan od organizatora prevrata trebao je da leti na sastanak u Moskvu. Tražio je novac za kartu. Poslano mu je 800 dolara preko poslovnice „Western Union” koja se nalazila... u obližnjoj ulici sa sjedištem GRU-a u Moskvi.

Brojni pregovori, stvaranje agenturnih mreža, finansiranje protesta – svi dogovori o tome kasnije će biti objavljeni od strane specijalnih službi. U međuvremenu, u Rusiju su poslata dva ruska državljanina: osoblje GRU-a Ruske Federacije, Eduard Širokov, bio je vojni ataše u Ambasadi Rusije u Poljskoj, deportiran 2014. kao agent ruske vlade, i Vladimir Moisejev – ta imena su kasnije postala poznata.

Od ovog trenutka, Rusi s teritorije Srbije počinju nadgledati projekt pod uvjetnim nazivom „Adriatika“. Cilj je svrgavanje Đukanovića i njegove političke grupe kako bi se na vlast dovelo prorusko političko krilo.

Kako je otkriven plan Moskve

Sve je planirano da krene na dan izbora 2016. godine. Prvo, opozicija je trebala prikupiti 5.000 Crnogoraca za proteste. Drugo, s teritorije Srbije osoblje GRU-a moralo je osigurati oko 500 ljudi iz reda srpskih nacionalista koji bi bili odjeveni u policijske uniforme (sva oprema je unaprijed kupljena i smještena – palice, uniforme, gas-maske, voki-tokiji).

Ideja je bila da se stvori obmana: sigurnosni zvaničnici stali su na stranu demonstranata. Također, naoružani ljudi morali su osigurati vatrenu podršku demonstranata protiv specijalnih policijskih jedinica. Još jedna grupa bila je zadužena da puca u policiju ispred parlamenta i da organizira osvajanje zgrade.

Za operaciju su izdvojena dva dana. Tokom 48 sati opozicija je trebala zauzeti parlament, formirati novu vladu, uhapsiti premijera („Ako ne uspijete da ga uhapsite, ubijte ga“) i provesti masovna hapšenja širom zemlje protiv prozapadne političke elite.

Nakon toga, zemlja je trebala prijeći pod potpunu kontrolu Rusije kroz srpski centar utjecaja. To bi, naprimjer, značilo rusku vojnu bazu na Jadranskom moru, zemlji na Balkanu koja bi postala zarobljenica ruskih ambicija.

Ali, nije sve išlo prema planu

Četiri dana prije izbora jedan od agenata regrutiranih u Crnoj Gori uspaničio se i pogriješio, a policija je presrela njegov telefonski razgovor: „Imam problema sa svojim ljudima... Nervozni su... Šta da radimo? Danas, sutra?"

Na dan izbora počeli su prepadi. Pohvatano je 20 srpskih nacionalista na teritoriji zemlje, uključujući bivšega generala policije Srbije. Ostali članovi zavjere su pobjegli. Lokalni poslanici opozicije, koji su radili po planu Kremlja, privedeni su.

Kako se ispostavilo, crnogorska obavještajna služba provalila je Ruse i regrutirala agente. Širokov, službenik GRU-a, uputio je jednog od podređenih agenata u Crnu Goru da ubije premijera na bilo koji pogodan način. Ali, agent se predao specijalnim službama i sve priznao, dobivši zaštitu kao svjedok.

Obavještajne agencije brzo su utvrdile ko su Širokov i Moisejev. I od Srbije traže da izruči ruske agente. Sekretar Vijeća sigurnosti Ruske Federacije Nikolaj Patrušev hitno je otputovao u Srbiju da skloni agente. Naravno, Srbija ih je pustila. Sada su Širokov i Moisejev primili kazne udaljenjem, ali su u bazi Interpolove liste za traženje. 

Četiri godine kasnije

Crna Gora danas je punopravna članica NATO-a. Tokom narednih pet godina pridružit će se Evropskoj uniji. Ali, uz to, sada se sve rusko u toj zemlji, korak po korak, uklanja. Ruski lobi izbačen je iz politike (od izbora do izbora, podrška proruske stranke pada) i iz ekonomije (uključujući posljedice uzajamnog režima sankcija između Ruske Federacije i Crne Gore). Crna Gora se izbavlja iz „русского мира" i u javnome životu – pa čak i u religiji.

Naprimjer, jedna od posljednjih ruskih patnji povezana je sa smanjivanjem utjecaja Srpske pravoslavne crkve u zemlji (da, Crna Gora nema svoju priznatu crkvu, ali se aktivno stvara).

Rukopis Kremlja: Pokušaj ruskih specijalnih službi da provedu državni udar br. 2 u Crnoj Gori nije uspio

Đukanović je usvojio nacrt zakona kojim će vlasti moći preuzeti 650 objekata od SPC-a i prenijeti ih... Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Usput, patrijarh Filaret (Denisenko, bivši poglavar ukrajinske Kijevske patrijaršije, op. a.) uspostavio je kontakte s njom i podržavao je. Mada joj Carigrad još ne želi podariti tomos, to je samo pitanje od 10-15 godina. 

Ruska agencija „Росбалт”: Crna Gora dobija tomos iz Carigrada, to je pitanje vremena

Nakon što je postala članica NATO-a, Crna Gora dozvolila je Alijansi da potpuno blokira Jadransko more. Sada su sve zemlje s pristupom ovom moru članice jedinstvenog odbrambenog bloka.

Pored toga, vlasti zemlje pripremaju dio zaljeva Valdanos za vojnu bazu, koja se može inkorporirati u NATO. Zemlja je, također, na korak od ugovora vrijednog 36 miliona dolara za isporuku više od 150 Humvee vozila za potrebe crnogorskih oružanih snaga.

- Nikakvu radost ne izaziva približavanje NATO-a našim granicama... Pa, zašto im je NATO potreban? – sa žalošću je komentirao Vladimir Putin neuspjeh ruskih specijalnih službi u Crnoj Gori.

A mi podižemo čašu za crnogorsku braću koja su se potrudila i koja su uspjela. Sada su zauvijek, ili makar na veoma dugi rok, zaštićeni od bilo kakvih nasrtaja „русского мира”.