Alicia Kozakiewicz imala je 13 godina kada se iskrala iz svoje kuće u Pittsburghu kako bi se upoznala s nekim s kim je već neko vrijeme chatala online. Ono što je uslijedilo pretvorilo se u noćnu moru.

Alicia danas ima 27 godina i odlučila je pokušati zaštiti djecu od onoga kroz što je ona prošla, a po njoj je nazvan zakon koji se primijenjuje u nekoliko američkih država, a ovako je za BBC ispričala svoju priču. 

Pogrešna stvar

Sjećam se da je Božić 2001. godine bio predivan, kao i prvi dio dana Nove godine 2002. Nova godina je oduvijek bio dan koji se u mojoj porodici slavio. Majka bi pripremila ogromnu gozbu i te je godine kod nas bila skoro cijela porodica. To su bili zadnji trenuci mog mirnog djetinjstva.

U jednom trenutku između večere i deserta pitala sam majku mogu li u sobu malo prileći, jer me bolio želudac. No, nisam to napravila. Umjesto toga otišla sam prema ulaznim vratima i izašla iz kuće kako bih se upoznala s osobom za koju sam mislila da mi je prijatelj.

To inače nije nešto što bih napravila, jer nisam bila takvo dijete. Bojala sam se mraka i mrzila sam hladnoću i nikada nisam išla sama vani nakon što bi pao mrak.

Sjećam se da sam išla niz ulicu koja je bila prekrivena snijegom i ledom, a najviše mi je u sjećanju ostala tišina koja je vladala. Nisam čak čula ni pse da laju. Ništa se nije čulo osim škripe snijega pod mojim nogama.

Stajala sam na uglu ulice i sama sebi rekla: "Alicia, što radiš? Ovo je opasno. Trebala bi se vratiti kući."

Okrenula sam se i krenula nazad prema kući, ali sam čula da me neko zove i već sljedećeg trenutka sam sjedila u autu s tim muškarcem, uplašena za vlastiti život.

Pet sati vožnje 

Moj stariji brat mi je pokazao internetski svijet, jer je uvijek igrao online igre. Ja sam isto voljela igre i jedino što sam htjela je da upoznam što više ljudi kako bi mogla igrati igre.

U to vrijeme su manje-više svi tek počeli upoznavati internet, a roditelji su me oduvijek upozoravali da nepoznati ljudi često mogu biti opasni.

Ali, postoji razlika između nepoznatih ljudi u pravom životu i onih na internetu. Na internetu su vam ljudi u početku stranci, ali kad počnete s njima pričati, vrlo brzo ih počnete doživljavati kao prijatelje.

Izabrala sam si ime za internet i tako je sve počelo. Bilo je to vrijeme prije nego smo znali za zlostavljanje na internetu i sve mi je izgledalo kao da se svi dobro slažemo. Čak su i popularna djeca razgovarala s manje popularnom djecom i osjećala sam se sigurno.

Pojavio se jedan dečko za kojeg sam mislila da je mojih godina, a kojeg nisam poznavala. Volio je iste stvari kao ja, slušao istu muziku i slušao me danju i noću i davao savjete. Bio mi je neko kome sam se mogla požaliti i koji bi me utješio kad mi je bilo teško. Ta veza je trajala osam ili devet mjeseci prije moje otmice. On je bio taj koji me oteo u novogodišnjoj noći.

Čvrsto me držao za ruku dok smo se vozili i govorio mi da budem dobra i tiha. Ako ga ne poslušam, rekao je, strpat će me u prtljažnik.

Provezao se mojoj ulicom i prošli smo pored moje kuće. Pomislila sam možda ćemo se samo malo provozati po kvartu.

Međutim, ubrzao je i više mi ništa što sam vidjela kroz prozor nije bilo poznato. Vozili smo se pet sati i našli smo se u Virginiji.

Auto se napokon zaustavio, izvukao me iz auta i dovukao u svoju kuću. Nastavio me vući niz stepenice u kući i došli smo do podruma čija su vrata imala katanac. Na zidu su bile stvari koje nikada prije nisam vidjela.

Skinuo me i rekao: Ovo ti neće biti lako. Ali, smiješ plakati.

Pseća ogrlica

Potom mi je oko vrata stavio pseću ogrlicu, vukao me do svoje sobe i tamo me silovao. Zavezao me lancem za pod s tom psećom ogrlicom, odmah pored kreveta. Silovao me, tukao i mučio četiri naredna dana.

Četvrti dan mi je rekao: Počela si mi se jako sviđati. Večeras ćemo se ići provozati.

U tom trenutku sam bila sigurna da će me tu večer ubiti. Tog mi je dana prvi put dao jesti i otišao je na posao.

Ostala sam u kući. Plakala sam i molila se. Razmišljala sam kako bi se mogla spasiti da imam neke supermoći. Sjetila sam se svojih roditelja. Znala sam da me traže, jer bili su takvi. Brinuli su za mene, da budem sigurna.

Već sam se pomirila da ću umrijeti, a onda sam čula buku i muškarce kako viču i lupaju na vrata. Kako sam bila skroz izgubljena mislila sam da su me i oni došli ubiti. Sakrila sam se ispod kreveta.

Čula sam da su ušli u kući i počeli trčati po kući. Vjerojatno sam se malo pomaknula jer sam čula jednog od njih da je viknuo: Neko je tu!

Pogledala sam prema muškarcu i vidjela da mu na leđima piše FBI. Odrezali su lanac za koji sam bila vezana. Kako su me našli?

Dok me držao zarobljenu, moj otmičar je preko interneta puštao snimke kako me zlostavlja. Jedan od onih koji je to gledao me prepoznao jer je vidio postere preko kojih su me roditelji tražili.

Ta je osoba nazvala FBI i objasnio im gdje je vidio snimku i kako, pa je FBI pronašao mog otmičara preko IP adrese.