GLOBUS

Rat protiv islamskog ekstremizma mogu dobiti samo umjereni muslimani

Avaz.ba

29.8.2017

Umjereni imami u Evropi uviđaju da jedino snage unutar samog islama mogu da spriječe ekstremizam.

“Dugotrajni rat protiv islamskog ekstremizma će na kraju dobiti moderni, umjereni muslimani”, piše britanski “Tajms” (The Times).

Kada ekstremisti napadaju, kao prošle sedmice u Španiji, mnogi su skloni da ih tretiraju kao zlo i pretnju sve koji ubijaju u ime islama.

Međutim, kako ocjenjuje “Ikonomist” (The Economist), neselektivna represija nad svim islamistima je najgori mogući odgovor.

“Na kraju, to će voditi samo još većoj ozlojeđenosti, potresima i terorizmu”.

Sve više evropskih građana uviđa da je cilj terorista ne samo da ubijaju već i posiju haos, da su ovi napadi amaterski jer da imaju oružje ne bi koristili kamione za napade.

Stoga, kako piše “Vošington post” (The Washington Post), ljudi se sve manje boje terorizma a više njegovih političkih posljedica, tačnije bijesa i histerije kojima mogu da manipulišu populistički političari.


Islamiste će na kraju pobijediti umjereni muslimani

Snage za borbu protiv terorizma u Evropi su razvučene. Obavještajne službe mogu da nadgledaju i razmjenjuju informacije ali ne mogu da uhvate svaki trag. Također, program protiv radikalizacije nije uspio da u potpunosti spriječi ekstremiste da počine masovna ubistva čak i eksplozivom iz domaće radinosti.

U takvim okolnostima, inicijativa islamskih vjerskih vođa u Evropi da obezbijede branu protiv radikalizacije ne samo da je poželjna već je i ključna, piše “Tajms”.

Gospodin Asim, glavni imam Makah džamije u Lidsu, kaže da mladi muslimani žele jasniji odgovor od svojih vjerskih lidera na koji način moderni islam odbacuje ekstremizam i mizoginiju (mržnja prema ženama).

Drugi reformista Omar Saif Gobaš, napisao je knjigu o “krizi autoriteta” u kojoj ukazuje da umjereni snose odgovornost da osiguraju da “zdrav islam” prevlada nad “teologijom smrti, uništenja i propadanja”. Oba imama uviđaju da jedino snage unutar samog islama mogu spriječiti ovo propadanje.

Stoga “Tajms” ukazuje da njihovi napori zaslužuju podršku vlada, pripadnika drugih vjera, ali prije svega sljedbenika u samoj islamskoj zajednici.

“Dugotrajni rat protiv islamskog ekstremizma će na kraju dobiti moderni, umjereni muslimani”, zaključuje britanski list.


Represija je pogrešan pristup u borbi protiv islamista

Islamističke partije su bile nezaustavljiva snaga na Bliskom istoku nakon “Arapskog proljeća” 2011. godine kada su pali sekularni diktatori a “Muslimanska braća” i izdanci ovog pokreta preuzeli vlast. Tada je izgledalo da su džamije i glasačke kutije zamijenile palate, garnizone i tajnu policiju kao izvor moći. piše “Ikonomist” u tekstu pod naslovom “Sveobuhvatna represija je pogrešan pristup u borbi protiv islamista”.

Međutim, u danas prilično urušenom arapskom svijetu, mnogi smatraju i djeluju polazeći od stava da je propala svaka ideja da islamističke partije mogu igrati korisnu ulogu u razvoju demokratije. Islamisti su ponovo izloženi represiji sekularnih reakcionarnih režima, istovremeno njihovu ulogu dovode u pitanje i nasilni džihadisti a birači koje su iznevjereli gledaju na njih sa podozrenjem.

Mnogi su završili u zatvoru, poput bivšeg predsednika Egipta i lidera “Muslimanskog bratstva” Muhameda Morsija. Katar, kao njihov glavni finansijer, izložen je ekonomskim sankcijama Saudijske Arabije, Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji tretiraju “Muslimansku braću” kao teroriste.


Muhamed Mursi

Islamističke grupacije djeluju u razlitičkim oblicima: od Enahda – Tunižana koji sebe nazivaju “muslimanskim demokratama – do Hamasa koji šalje bombaše samoubice u Izrael.

Međutim, svi koji pokušavaju da uguše ove pokrete prave tri greške: smatraju da su svi islamisti isti, zatim da su suštinski antidemokratske snage i na kraju da je rješenje u jakim sekularnim autoritarnim liderima. Tako kritičari smatraju da se politički islamisti malo razlikuju od Al Kaide i “Islamske države”, jer svi oni traže obnovu islamskog kalifata u kome bi vladalo šerijatsko pravo. Jedino se razlikuju oko dinamike i sredstava. Što je još gore, politički islam često služi kao “kapija”, odnosno prolaz ka nasilnom džihadu.

“Muslimanska braća” su djelimično odgovorna za takvu sliku, jer dok se na engleskom jeziku zalažu za mirna sredstva borbe, na arapskom podstiču otpor čak i džihad. Među poznatim pripadnicima islamskih ekstremista je su i bivši pripadnici “Muslimanske braće” poput lidera Al Kaide Ajmana al Zavahirija.

Međutim, isuviše je uprošteno izjednačavati sve islamističke grupe. Tako ekstremisti preziru nešto umjerenije islamiste zbog toga što prihvataju postojeće društvene institucije i izbore kao metod političke borbe. Tretirati sve islamiste kao nasilne džihadiste liči na poređenje socijaldemokrata sa terorističkim “Crvenim brigadama” u Italiji u drugoj polovini prošlog vijeka, samo zato što su svi čitali Karla Marksa, ističe “Ikonomist”.

Pogrešno je i oslanjanje na jake lidere, bilo da je riječ o apsolutnim monarsima poput iranskog šaha Reze Pahlavija ili doživotnih predsjednika nalik na Sadama Huseina u Iraku. Za razliku od bivših autokrata u Južnoj Koreji i Tajvanu, niko od ovih lidera nije uspio da obezbjedi trajni prosperitet, podsjeća britanski magazin.

Četiri godine nakon pada islamiste Morsija u Egiptu, teško je reći da li bi situacija bila još gora da je ostao na vlasti, nego što je sada pod vodstvom generala Abdela Fataha al Sisija, koji ga je zbacio. Po njegovoj naredbi počinjen je najgori masakr u modernoj egipatskoj historiji u kome je ubijeno nekoliko stotina Morsijevih pristalica u Kairu 2013. Sisijev režim je još represivniji nego za vrijeme Hosnija Mubaraka, a pri tom se širi pobuna džihadista na Sinaju. Istovremeno, aktuelni egipatski predsjednik skoro da nema ideja kako poboljša ekonomsku situaciju i otvori nova radna mjesta za sve veći broj mladih.

Stoga u moru loših opcija u haotičnom arapskom svijetu, jedini put je postepeno otvaranje ovih zajednica, što podrazumijeva i omogućavanje nadmetanja ideologija, uključujući i razne varijante islamističkih, jer je islam ključan sistem vrijednosti za tamošnja društva, ocjenjuje “Ikonomist”.


Islamisti, poput Hasana al Bane osnivača pokreta “Ismailija” u Egiptu, ističu da demokratija nije među principima koje propisuje prorok Muhameda, stoga je doživljavaju kao strani, uvezeni model kao i političke partije pa čak i modernu arapsku državu.

Međutim, Bana ukazuje da se u fazama napreduje ka islamskoj državi, te da svaka iziskuje različitu taktiku. To znači da islamisti mogu da na početku ostave po strani “božanske ciljeve” i čak učestvuju na izborima, ako se time dugoročno poboljšava njihova pozicija. Neki od njegovih sljedbenika prihvataju demokratiju u svim fazama ovog procesa. Međutim, kritičari upozoravaju da je ogromna većina islamista po svom biću nedemokratska i takva će ostati.

Kao primjer se navodi Redžep Tajip Erdogan koji je na početku predstavljao novu varijantu islamizma u kojoj su značajno mjesto zauzimali slobode i slobodno tržište. On je sproveo značajne reforme po dolasku na vlast 2002. da bi sada napravio zaokret ka autoritarizmu.


Zaokret ka autoritatizmu: Erdogan

Liberalne uznemirava činjenica da islamisti, čak i kada su manjina, mogu da nametnu restrikcije. Međutim, “Ikonomist” ocjenjuje da je to rizik sa kojim se suočavaju sve demokratije. Stoga pojedini analitičari smatraju da su od samog liberalizma važniji izbori, tačnije da je neliberalna demokratija, u kojoj i autokrate mogu da pobijede, preteča liberalne demokratije.

“U prethodno autoritarnim zemljama, mora se dati vremena demokratiji da pusti korene i osnaži kroz redovno praktikovanje. Sekularisti koji su zbacili Muslimansko bratstvo sa vlasti u Egiptu 2013. često čuju ovakve argumente. Sve što je gospodin Morsi učinio, kako se pledira, mogla je da poništi u budućnosti sekularnija vlada”, zaključuje britanski list.

Prkos prema teroristima i političarima koji zloupotrebljavaju strah

Teroristi su ubili u Španiji 15 ljudi i ranili više od 130, ali nisu uspjeli da ostvare druge ciljeve, piše En Eplbaum (Anne Applebaum) u “Vošington postu”,

“Španci nisu bili uplašeni. Naprotiv, raspoloženje u Barceloni je bilo prkosno, bez straha, ljuti, ali ne histerični”, ocjenjuje Eplbaum.

Na sličan način su reagovali stanovnici Londona kada su teroristi prije nekoliko mjeseci izvršli napad u kome je poginulo sedam a povrijeđeno 48 lica. Gradonačelnik Sadik Kan je tada poručio: “Mi ćemo vas poraziti. Vi nećete pobijediti”.

Sve više evropskih građana uviđa da je cilj terorista ne samo da ubijaju već i posiju haos, da su ovi napadi amaterski jer da imaju oružje ne bi koristili kamione za napade. Stoga, po mišljenju Eplbaum, ljudi se sve manje boje terorizma a više njegovih političkih posljedica, tačnije bijesa i histerije kojima mogu da manipulišu populistički političari i tabloidni mediji.

Ona ukazuje i da teroristički napadi u Evropi u posljednje dvije godine nisu poprimili drastične razmjere ako se imaju u vidu historijski primjeri, tačnije da je stradalo više ljudi u akcijama raznih ultraljevičarskih i separatističkih organizacija tokom 1970-ih, kao što su IRA, ETA, Crvene brigade, Baden Majnhof.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.