GLOBUS

Na licima Sirijaca nema osmijeha sedam godina: Nestao je kao i njihovi domovi

RTS

11.3.2018

Na današnji dan, prije sedam godina počele su antivladine demonstracije u Damasku, glavnom gradu Sirije. Provaljeno je u vojna i policijska skladišta oružja. Počeo je građanski rat, a zatim su se preko Sirije lomili interesi velikih sila. 

Od tada je poginulo više od 400.000 ljudi. Zemlja je razorena. Obećanja o miru i kraju rata – samo su slova na papiru. Samo u posljednjih 15 dana, u regionu Istočna Guta blizu Damaska, poginulo je najmanje 1.000, a ranjeno 4.800 ljudi.

Kolijevka civilizacije

Na svakom kvadratnom kilometru zemlje s historijom dužom od 5.000 godina – bili su tragovi neke civilizacije. Sirija je nazivana kolijevkom civilizacije, biserom Bliskog istoka, zemljom jasmina. Tamo je nastao i Ugarit, prvi alfabet.

Nikada nisu imali mnogo, ali ono što su imali dijelili su s drugim dobronamjernim ljudima. Nijesu govorili strane jezike, ali su čak i u najudaljenijem selu znali da kažu: "Dobro došli u Siriju".

Sve do marta 2011. godine. Tada se sve promijenilo... Eksplozije, bombe, topovi, puške, avioni, razaranja, stradanja. Mnogi su s ono malo preostalog u kesi ili s torbom na leđima krenuli. Negdje... Daleko od svega što se tamo dešava. 

Već sedam godina nestaju dijelovi Damaska, suk u Alepu. Nema ni dijelova Palmire, jednog od najznačajnijih i najpoznatijih svjetskih arheoloških nalazišta. Uništeni su Raka, Dara, Der el Zor, Hama, Homs, Idlib, Malula...

Od kada su počele granate da padaju, niko nije prolazio ulicom. Ako biste i vidjeli nekoga, išao je u radnju ili zbog nečeg veoma važnog - kaže Nizar Ahmadi iz Damaska. 

Život u migrantskim centrima

Sirija je imala oko 23 miliona stanovnika. Više od polovine ih je raseljeno. Oko miliona i po ih je u Turskoj, i po milion u Jordanu i Libanu. Neki su balkanskom migrantskom rutom stigli do Evrope, rijetki do Amerike.

Najčešće su u migrantskim centrima, čak i u svojoj zemlji. 

- Poneko odlazi napolje tražeći hranu ili ode do svoje kuće. A kada počnu borbe, zračni udari ili bombardiranje mnogi se ne vrate - rekao je Pavel Kržljek iz Međunarodnog Crvenog križa.

Oni koji su tamo, a ne žive u Damasku koji je jedini očuvan, suočavaju se sa strahom i razaranjima. U nekim gradovima struje nema i po 15 sati. 

Nema hrane, vode, lijekova.

- Slaba sam i stara. Jedem samo ječam. Naša kuća je srušena u bombardoranju. Nemamo hrane, uopće - govori Dalal Kurdi iz Damaska.

( AFP)

Obećanja na papiru 

U međuvremenu, stižu obećanja iz svijeta. Održavaju se susreti u Beču, Ženevi, Sočiju, Astani. Koristi nema – dogovori, zaključci i rezolucije, ostaju samo na papiru, dok narod pati.

Ulaskom Rusije 2015. godine, situacija se malo poboljšala. Ali i dalje traju sukobi međunarodne koalicije predvođene Amerikom i državnih snaga. 

Asadove snage se bore protiv pobunjenika i slobodne sirijske vojske koja je prerasla u teroriste. Zvanično, Islamska država je protjerana iz Sirije.

Želimo da ova zemlja dobije pomoć, bez obzira na to da li je riječ o Istočnoj Guti, Alepu, Hami, predgrađima Latakije, Deri ili Kinejtri, cijela Sirija - kaže Lui Sakur. 

Već sedam godina, na licima Sirijaca nema osmijeha. Nestao je kao i njihovi domovi.

Neki su se i vratili. Očekivali su ognjište, a zatekli su zgarište. Ipak, vjeruju da će nekad biti bolje.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.