U grčkom gradiću Aleksandropoliju se sve donedavno nisu baš ugodno osjećali jer su vrlo blizu granice s Turskom.
Ali, sad su Turci baš tamo izuzetno cijenjeni gosti: jer plaćaju i jedva pitaju za cijenu.
U Aleksandropoliju, gradiću sa šezdesetak hiljada stanovnika, oduvijek se dobro osjećalo što su tek koji kilometar od granice s Turskom – i oko 750 kilometara od Atine. Konačno, nema tome dugo da se i to mjesto zvalo turski Dedeagač dok na mjestu tog ribarskog naselja nije nastao ovaj gradić.
Ali danas u Alekandropoliju vlada prava ludnica. Ugostitelji i trgovci grčkog gradića proživljavaju sezonu o kakvoj mogu samo sanjati i daleko veća i popularnija turistička odredišta u Grčkoj. Jer sezona tamo traje čitavu godinu, od januara do decembra i drže je prije svega isti gosti: „Svi mi tu pretežno živimo od turista iz Turske. Prvo smo se malo čudili i bili smo oprezni prema Turcima, ali u međuvremenu smo naučili: ništa bolje nam se nije moglo dogoditi", kaže nam Kirijakos (Kyriakos) Stogios s osmjehom „od uha do uha".
Aleksandropoli je dugo trpio što je na samoj grčkoj granici prema Turskoj. Ali Turci danas ne dolaze kao neprijatelji, nego kao dragi - i imućni turisti.
Njegov riblji restoran čak nije niti uz obalu, gdje je najviše takvih lokala - na naslovnoj fotografiji je gazda s čitavim svojim osobljem. Ali i uprkos tome, njegov restoran je omiljeno mjesto imućnih Turaka. Tko su oni, ne pita previše: poduzetnici, službenici - u svakom slučaju takvi koji ne moraju tri puta okrenuti svoju liru prije nego što plate račun.
Na mezu iz Mercedesa
Prošle godine su turski gosti zaslužni za 80 posto prometa u Aleksandropoliju, a u ovim danima, dok vrijednost lire drastično pada, ne osjeća se baš bitno manja gužva. Jer još svakog dana bezbrojni Turci prelaze granicu svojim automobilima na obližnjem graničnom prijelazu Kipoli kako bi vikend opušteno proveli u Evropi.
Damijanos Makarios odlično zna kako mu tu ne dolaze „obični" Turci. On je konobar već 18 godina i dobro zna što njegovi turski gosti hoće: „Ko vam dođe u automobilu vrijednom 150 hiljada eura, onda je sve jasno", kaže nam prije nego što je otrčao do susjednog stola da pozdravi društvo koje je došlo. Naravno, na tečnom turskom.
Kad im je odnio piće i podijelio jelovnike, vratio se da nam nastavi objašnjavati: „Mislio sam da su svi oni za Erdoana. Ali većina koji tu dolaze nisu. Uprkos padu vrijednosti lire, tu mogu jesti jeftinije nego u Izmiru ili Bodrumu u Turskoj."
U tom restoranu u Aleksandropoliju su cijene i za riblje specijalitete doista povoljne: po gostu jedva ispadne tridesetak eura. U popularnim turističkim odredištima Turske bi za isti obrok trebali platiti i po sedamdesetak eura po osobi, čak i nakon pada lire. Već i zato masovno dolaze kako bi uživali u mezi, „ribi", miješanim ribljim specijalitetima kako se serviraju u tom grčkom gradu.
Sloboda, pa makar u poroku...
Turska lira već dugo gubi vrijednost. Nakon što su SAD udvostručile carinu za tu zemlju, ona je pala još dublje. U ovoj opasnoj mješavini političke i ekonomske tvrdoglavosti i Evropa lako može biti na gubitku.
Ima još jedan razlog zašto rado dolaze: tu ih niko ne pita kad naruče bocu vina ili čak rakije, mnogo jeftinije nego što će alkohol platiti u Turskoj. Neki očito rado dolaze i kako bi slobodno razgovarali o tome što se događa u Turskoj, kaže nam grčki konobar. „Tu je sjedila jedna grupa gostiju i na grčkim vijestima na televiziji se pojavio Erdoan. To ste trebali vidjeti! Počeli su vikati na mene: "Gasi tu kutiju! Došli smo tu da ga ne čujemo i ne vidimo, a ne da ga gledamo na vašoj televiziji!"
