ANALIZA

Kompromis ili politički pakao

Ovo je ipak značajna pobjeda demokrata iako je ovjerena republikanskim pečatom. Tek minimalna republikanska kontrola nad Senatom, za sada sa 51 uz 46 demokratskih i tri neovisna od ukupno 100 senatora, može postati politički katalizator

Tramp: Ima razloga vjerovati i da republikanski Senat, ukoliko ne bude prebjega, neće potvrditi njegov eventualni opoziv (impičment) ako to Zastupnički dom čak i izglasa nakon ovih izbora

Piše: Erol AVDOVIĆ

11.11.2018

Oni koji razumiju američku politiku, jer u tom ambijentu žive, pa manje o tome teoretiziraju, dan nakon izbora uvijek provjere stanje na njujorškoj berzi, bez obzira jesu li ili nisu investitori.

Osim što je u srijedu, 7. novembra, prestala dosadna jesenja kiša i sunce obasjalo Njujork, nakon zatvaranja birališta za središnje američke izbore za oba doma Kongresa i neke guvernerske pozicije, Wall Street je reagirao s preko 500 poena više na skali “Dow Jonesa”. Dionice 30 najjačih javnih američkih kompanija u startu su pokazale vidljivi entuzijazam.

Pobjednici i gubitnici 

Entuzijasti su bili i svi oni koji su izašli na birališta; ovo je bio najveći odziv birača u Americi od 1970. godine naovamo. Na izbore se izašlo uz nedavno objavljene podatke da samo 3,7 posto Amerikanaca nema ili traži posao, što je najniža stopa nezaposlenosti u posljednjih 50 godina. 

Prvi put od 2010. godine demokrati su vratili kontrolu nad Zastupničkim domom Kongresa. Za taj dom glasa se svake dvije, a za Senat svakih šest godina. 

Pobjedi demokrata sigurno je kumovala i politička klima nezadovoljstva i umnogome opravdane kritike na račun Donalda Trampa (Trump). Istina je i da je ovo bio referendum za i protiv predsjednika. No, nije se dogodio dugo najavljivani “plavi val” ili izborni cunami u korist demokrata, kako su pojedini mediji kalkulirali. 

Glasalo se, naravno, za promjene, ali i za privilegije. Gotovo sto posto Afroamerikanaca dalo je svoj glas demokratima, dok je više od 50 posto bijelaca glasalo za republikance. 

Nakon pobjede krenule su prve najave kako se Trampu sprema politički pakao u demokratski većinskom Kongresu. Ubrzo su izostale i eksplicitne prijetnje o pripremi “impičmenta” (opoziva), koji se tek provlači kao mogućnost. Tramp je, pak, već okupirao javnost s brzopoteznom smjenom ministra pravde Džefa Sešnsa (Jeff Sessions), zaokrećući još jednom političku dinamiku u svoju korist.   

Tradicija - partija predsjednika gubi na prvim izborima

Uz sve, rezultati, prema kojima su demokrati od ukupno 435 mjesta u Zastupničkom domu osvojili većinu od 223, ostavljajući republikancima 197 zastupničkih pozicija, uz 15 mjesta za one nezavisne, koji ne ugrožavaju odnos snaga između dvije glavne američke partije, kao ni prostu nadmoć demokrata, potvrđuju da nije bilo kolosalnih pobjednika, niti do nogu potučenih gubitnika. 

Tradicija je već da partija iz čijih je redova izabran predsjednik gubi na prvim sljedećim izborima. Još od 1862. godine na ukupno 39 takvih glasanja te su stranke 35 puta gubile Zastupnički dom i 24 puta Senat. Bil Klinton (Bill Clinton) je 1994. godine izgubio čak oba doma Kongresa. Kao i Džordž Buš mlađi (Georg W. Bush), čiji su republikanci 2006. poraženi također u oba doma.

Prije Trampa i Barak Obama (Barack) je izgubio Zastupnički dom, 2010. godine, a onda i Senat, 2014. godine. Otad su u Kongresu premoćni republikanci i oni su ove godine tek polovično poraženi.

 Ovo je ipak značajna pobjeda demokrata iako je ovjerena republikanskim pečatom. Tek minimalna republikanska kontrola nad Senatom, za sada sa 51 uz 46 demokratskih i tri neovisna od ukupno 100 senatora, može postati politički katalizator. Tako bi se moglo ubrzati usvajanje nove agende, s manje političkog prljavog veša, a više konkretne akcije u korist Amerikanaca s obje strane političkog spektra.

Predstavnički dom američkog Kongresa

Šta će biti na političkom jelovniku u Vašingtonu

Ali, politički idealizam uglavnom služi za kampanju, dok se u praksi vlada “ne u poeziji, već u prozi” i u skladu s mogućnostima, rekao je svojevremeno guverner države Njujork Mario Komo (Cuomo). Zato će demokrati morati brzo da odluče na šta će potrošiti svoju političku pobjedu. 

Svi se sada pitaju šta će biti na političkom jelovniku u Vašingtonu, uglavnom na domaćem terenu. Američka vanjska politika se nakon ovih izbora, naravno, neće mijenjati. 

Tramp je već predložio smanjenje poreza od 10 posto za srednju klasu pa će demokratima biti teško to eskivirati, bez obzira što korporacijsko smanjenje poreza za koje se ovaj predsjednik izborio prošle godine, skresavši ga na 21 posto, proizvodi godišnji deficit od trilion dolara.   

Tu je i novi zakon o imigraciji, uz izgradnju kontroverznog graničnog zida s Meksikom, što je do sada bila jedna od glavnih Trampovih izbornih parola. Na dnevni red dolazi i zakon o infrastrukturi (s novih trilion dolara potrošnje).

Posljednja tri američka predsjednika i politički polarizirani Kongres zaredom su obećavali izgradnju i popravku dotrajalih američkih puteva, aerodroma i željezničkih pruga, u čemu Amerika počinje zaostajati za glavnim rivalima, posebno Kinom. Iako su to pompezno najavljivali, niko od njih nije izgradio “ni pola milje” asfalta ili željezničkih tračnica.

Javna debata će se, sigurno, nastaviti i o “epidemiji opioda” i zdravstvenom osiguranju za sve Amerikance, kao i smanjenju cijena enormno skupih američkih lijekova. Zato će Kongres brzo morati usvojiti prioritete.

Tramp ide dalje?

Osim želje za kompromisom, “fleksibilni” Tramp, kako predsjednika opisuju čak i oni koji ga ne vole, svjestan je da ga svaki pokušaj, a još više predodžba o rješavanju nekih od gorućih američkih problema može spasiti od političkog linča koji njegovi politički neprijatelji davno najavljuju.  

Nakon ovih izbora Tramp ima razloga vjerovati i da republikanski Senat, ukoliko ne bude prebjega, neće potvrditi njegov eventualni opoziv (impičment) ako to Zastupnički dom čak i izglasa.

Senat je i u ovom slučaju krajnja instanca, pa bi se historija mogla ponoviti, ali u obrnutom izdanju. Naime, 12. februara 1999. godine tada većinski demokratski Senat sa 55 glasova protiv i 45 za, bez potrebne dvotrećinske većine (67 senatora) nije usvojio opoziv predsjednika Klintona.

Sve ovo moglo bi natjerati demokrate da u januaru 2019. godine, kada se okupi novi (116.) saziv Kongresa, dva puta razmisle hoće li uopće krenuti u tu političku avanturu čak i ako specijalni istražitelj Robert Miler (Mueller) dokaže neku malignu Trampovu “rusku vezu”.

Demokrati moraju evoluirati

Bez obzira na sve to, demokrati moraju kadrovski obnoviti svoje liderstvo. Nova predsjedavajuća Zastupničkog doma bit će, vjerovatno, Nensi Pelosi (Nansy). Ali, uz dužni respekt prema njenom dugom političkom stažu od skoro šest decenija, ona očito nije svježa krv u Kongresu (Pelosi je rođena 1940.). Takve demokrate “iz prošlog stoljeća”, tvrde američki mediji, mogu pomoći Donaldu Trampu za reizbor 2020. godine.

Tu su i ostali, poput senatora Čarlsa Šumera (Charles Schumer) iz Njujorka, koji su postali sinonim za učmalost ove partije. Prema američkim analizama, glavna Šumerova uloga svest će se samo na to da u naredne dvije godine bude “skretničar” velikom broju ambicioznih demokratskih senatora s predsjedničkim ambicijama.

Osim senatora Bernija Sandersa (Bernie) i Elizabet Voren (Elizabeth Warren), tu su još dvije žene s aspiracijama na Bijelu kuću - Kamala Haris (Harris) i Kirsten Džilibrend (Gillibrand). I taj se spisak stalno uvećava.

Trebalo bi, međutim, zapamtiti jedno drugo ime. Superharizmatični, demokratski kandidat Beto Orurk (O’Rourke) onomad je tek za mrvicu izgubio senatsku utrku u tradicionalnom republikanskom uporištu u Teksasu. Ali je zato sebi poboljšao predsjedničke šanse 2020. godine. Ovaj 46-godišnji kongresmen iz El Pasa u Teksasu je politička zvijezda koja će dugo sijati na američkom nebu, jer oko sebe okuplja i demokrate i republikance.

Nakon odlaska Klintonove, ali i Bušove političke dinastije, demokrati sada moraju naći istinskog, nekorumpiranog i politički neopterećenog lidera koji u ovom 21. stoljeću može parirati populističkom šampionu Donaldu Trampu.

Zbogom, Hilari

Tokom izbornih skupova demokrati su mudro izbjegli sve nepopularniju Hilari Klinton (Hillary Clinton). Ona se nije proslavila posljednjim izjavama da bi još željela biti predsjednica, ali ne bi učestvovala ni u jednoj izbornoj kampanji.

Sušta suprotnost su Barak Obama (Barack) i Džo Bajden (Joe Biden), koji su do posljednjeg trenutka agitirali za demokrate. Za Bajdena se govori da bi ponovo mogao biti predsjednički kandidat.

Selam u Kongresu

Prve dvije žene muslimanke izabrane u američki Kongres su Rašida Tlejb (Rashida Tlaib) i Ilhan Omar, također obje iz Demokratske stranke. Tlejb je Amerikanka palestinskog porijekla, a Omar je prije 20 godina stigla u Ameriku iz Somalije kao izbjeglica i nosi hidžab. Svoj pobjednički govor u Minesoti ona je započela uz tradicionalni muslimanski pozdrav “Es-selamu alejkum” (Mir s vama), tri puta izgovorivši “elhamdulillah” (hvala Bogu).

U Kongresu su još samo dva zastupnika muslimana, Kejt Elison (Keith Ellison) i Andre Karson (Carson) i obojica su ponovo izabrana ovog novembra.

Žene dolaze

Ovo su bili historijski izbori po broju žena koje su učestvovale u izbornoj utrci. Za razliku od prethodnog saziva, u kojem je bilo 84, narednog januara 113 žena položit će zakletvu za zastupnička mjesta u Kongresu.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.