ISPOVIJESTI Žrtve koje su preživjele njegove torture, pate i danas

Jeziva priča žene na kojoj je zloglasni dr. Mengele radio eksperimente u Aušvicu

Ona je kao trogodišnja djevojčica u decembru 1943. dopremljena u Aušvic - Birkenau

Avaz.ba / Index.hr
24.01.2020 07:16

Maksimović: Njegovog lica više se ne mogu sjetiti

Foto: DW

Doktor Josef Mengele postao je masovni ubica u Aušvicu. Poslije rata je pobjegao u Južnu Ameriku. Žrtve koje su preživjele njegove torture, pate i danas, a njegova porodica se odbija suočiti sa prošlošću.

- Njegovog lica se više ne mogu sjetiti, samo njegovih pedantno očišćenih čizama. Kad bih čula njegove korake, zavukla bih se pod drveni ležaj, skupila se, zatvorila oči. Mislila sam da me neće naći - pripovijeda u razgovoru za "Deutche Welle" Lidija Maksimovič (Maksymowicz), jedna od Mengeleovih žrtava.

Ona je kao trogodišnja djevojčica u decembru 1943. dopremljena u Aušvic - Birkenau. Nijemci su njenu porodicu  iz okolice Minska u Bjelorusiji strpali u taj koncentracioni logor.

Scene koje je vidjela nakon dolaska u logor, do danas nije zaboravila. Bilo je to usred noći, prilaz su osvjetljavali reflektori, pripadnici SS-a su vikali, psi su lajali. Porodice su brutalno razdvajane. I Lidija je odvojena od svoje majke i smještena u dječiju baraku. Ona je bila izgrađena od drveta, unutra su bili dugi redovi drvenih ležajeva. Umjesto madraca, na njima je bila slama. Sve je bilo puno gamadi, pokrivači su bili kruti zbog prljavštine. Djeca su patila od gladi i hladnoće. No, više od gladi i hladnoće plašio ih je dolazak doktora Mengelea.

"Anđeo smrti" dolazi u Aušvic

Josef Mengele najstariji je sin Karla i Valburge (Walburga), koji su imali porodično poduzeće u Ginzburgu na jugu Njemačke. Studirao je medicinu i antropologiju. Nakon dvostruke promocije, na Institutu za biologiju u Frankfurtu istraživao je nasljeđivanje i rasnu higijenu.

Mengele se u ljeto 1940. dobrovoljno javio u jedinice SS-a. Tri godine kasnije, kao 32-godišnjak je poslan u Aušvic sa srednjim časničkim činom. Logorski doktor bio je posebno aktivan prilikom selekcije zatvorenika. Zanimala su ga posebno djeca, prije svega blizanci i djeca patuljastog rasta.

Mengele je provjeravao može li se boja očiju promijeniti injektiranjem boje. Djecu je operirao bez narkoze. Blizance bi namjerno zarazio tuberkulozom i pjegavim tifusom. Pri tome su mnoga djeca umirala, a druga ciljano bila ubijena. Zatvorenici su ga nazivali "Anđeo smrti".

Mala Lidija nije se mogla sakriti od Mengelea. On je na njoj testirao vakcine. Nakon bezbrojnih injekcija, ona je bila više mrtva nego živa. Kad je njena majka kriomice ušla u dječiju baraku kako bi joj dala nešto hrane, našla je svoje dijete onesviješteno, ležalo je s visokom temperaturom na drvenom ležaju.

Mengele nije bio bolesni sadist ni fanatični nacionalsocijalist, napisao je Zdenek Zofka u svojoj knjizi "Ginzburg u vrijeme nacionalsocijalizma".

Historičar pretpostavlja da je on bio "beskrajno ciničan" pa da je zbog toga mogao svoje žrtve promatrati kao "već mrtvi materijal", a ne kao ljude.

  • Mengele: Skrivao se pod lažnim imenom
    Mengele: Skrivao se pod lažnim imenom Foto: Agencije

U januaru 1945., nešto prije nego što je Crvena armija došla do Aušvica, Mengele bježi prema zapadu. Pod lažnim imenom skrivao se u blizini Ginzburga, a 1949. pobjegao je u Južnu Ameriku.

Nacističkog zločinca za kojim je bila raspisana međunarodna potjeranica, novcem je pomagala njegova porodica. Josef Mengele poginuo je 1979. prilikom nesreće na kupanju u Brazilu. Porodica je dugo skrivala njegovu smrt i tek se 1985. saznalo stvarno stanje.

Pretpostavlja se da je porodica htjela izbjeći kaznu. Naime, nakon pet godina, zastarijeva zločin skrivanja informacija o traženoj osobi.

Bježanje od medija

"Mengele", javila se jedna žena kad sam nazvao telefonski broj Fondacije "Familie Dieter Mengele Sozialstiftung" u Ginzburgu. Kad sam zamolio za termin za razgovor, odgovorila je: "Nismo zainteresirani za kontakte s medijima." I poklopila slušalicu.

Fondaciju je 2009. osnovao Diter Mengele (Dieter), sin Alojza Mengelea (Alois). Ona je do sada darovala više od 250.000 eura u dobrotvorne svrhe. No, sa prošlošću ne želi imati nikakve veze. Ne učestvuje u fondaciji za obeštećenje prisilnih radnika ni građanskim projektima koji podsjećaju na žrtve Josefa Mengelea.

Građani podsjećaju na Mengeleove žrtve

Zahvaljujući angažmanu gimnazijskog profesora Sigfreda Štajgera (Siegfried Steiger), u rodnom mjestu Josefa Mengelea Ginzburgu podignut je spomenik Janušu Koršaku (Janusz Korczak), poljsko-jevrejskom učitelju, koji je 1942. ubijen u njemačkom logoru smrti Treblinki. Štajger je pokrenuo i dramsku grupu koja od 2005. izvodi komad "Potpaljivanje - ili Josef M. i njegovi istomišljenici".

- Kritiziramo sve doktore koji provode zločinačke pokuse na ljudima - kaže Štajger.

Iz civilnog društva je potekla ideja o gradnji spomenika žrtvama Josefa Mengelea. Impresivnu ideju s desecima ljudskih očiju dali su učenici gimnazije u Ginzburgu.

Lidija preživjela Aušvic

Lidija je 27. januara 1945. doživjela ulazak Crvene armije u logor.

- Nakon oslobođenja, u baraci je bilo 160 djece u dobi od dvije do 16 godina. Ja sam najduže bila u Aušvicu - kaže ona. 

U Aušvicu - Birkanauu ubijeno je 200.000 djece.

Nakon rata, Lidiju je usvojila jedna poljska porodica. Njenu majku se dugo smatrali mrtvom. Tek nakon više godina, majka i dijete ponovo su se pronašli.

Strah od doktora Mengelea je ostao. Kad bi se igrala s drugom djecom, Lidija je upozoravala: "Ne vičite tako glasno, inače će doći Nijemci."

Lidija Maksimovič je nakon rata postala hemičarka, udala se, osnovala vlastitu firmu. No, boravak u logoru ostavio je trajne posljedice:

- Nisam bila u stanju stvarno i iskreno voljeti. Nisam mogla ni vlastito dijete voljeti onako kako bi trebala jedna majka - kaže Lidija.

Komentari

NA VRH