Prije tri mjeseca niko nije znao da postoji SARS-CoV-2. Sada se virus proširio u gotovo sve zemlje i zarazio najmanje 710.000 ljudi. Srušio je ekonomije i slomio zdravstvene sisteme, napunio bolnice i ispraznio javne prostore. Poremetio je moderno društvo na nivou koji većina ljudi nikad nije vidjela. 

Uskoro će gotovo svi u SAD poznavati nekoga ko je zaražen koronavirusom. Poput Drugog svjetskog rata ili napada 9/11, ova se pandemija već urezala u psihu nacije, za The Atlantic piše Ed Jong (Yong).

Globalna pandemija ovakvih razmjera bila je neizbježna. Posljednjih godina stotine zdravstvenih stručnjaka napisale su knjige, radove i kolumne upozoravajući na ovu mogućnost. Bil Gejts (Bill Gates) je govorio o tome svakome ko je htio slušati, među ostalima je to čulo i 18 miliona gledatelja njegova TED Talka. 

Jong je 2018. godine napisao članak za The Atlantic u kojem je tvrdio kako Amerika nije spremna za pandemiju koja će se jednom dogoditi. U oktobru je "Johns Hopkins" Centar za zdravstvenu sigurnost izradio projekciju onoga šta bi se moglo dogoditi ako novi koronavirus preplavi svijet. 

I to se i dogodilo. Hipoteza je postala realnost. „Šta ako?“ pretvorilo se u „Šta sad?“

U kasnim satima prošle srijede, što se danas čini kad daleka prošlost, autor ovog teksta razgovarao je sa svojom trudnom prijateljicom, koju su samo dani dijelili od termina poroda. Shvatili su da bi njeno dijete moglo biti jedno od prvih koje će biti rođeno u svijetu duboko izmijenjenom zbog Covida-19. Odlučili su takvu djecu nazvati generacijom C. 

Kao što ćemo vidjeti, životi generacije C bit će oblikovani odlukama koje će se donijeti u sljedećim sedmicama te gubicima koje ćemo trpjeti kao rezultat. Ali Jong prvo iznosi nešto drugo. Na Indeksu globalne zdravstvene sigurnosti, izvještaju koji ocjenjuje spremnost svake zemlje na pandemiju, Sjedinjene Američke Države imaju rezultat 83,5, najviši na svijetu. Bogata, snažna i razvijena Amerika trebala bi biti najspremnija nacija. Ta je iluzija razbijena. Uprkos upozorenju koje je stiglo mjesecima unaprijed, dok se virus širio drugim zemljama, kad se Amerika napokon našla na udaru Covida-19, sistem je bio neuspješan. 

- Bez obzira na to, virus poput SARS-CoV-2 stavit će na kušnju čak i najbolje pripremljene zdravstvene sisteme“, kaže Nahid Bhadelia, infektolog s Medicinskog fakulteta Univerziteta Boston. Kako bi se zaustavio takav patogen, nacije moraju razviti test i početi identificirati zaražene ljude, izolirati ih i potom pronaći sve koji su s njima bili u kontaktu. To je u Južnoj Koreji, Singapuru i Hong Kongu imalo veliki učinak. To je ono što Sjedinjene Američke Države nisu učinile. 

U ključnom mjesecu, kad se broj zaraženih u Americi popeo na desetke hiljada, samo su stotine bile testirane. Doslovno je nevjerojatno da je biomedicinska sila poput SAD propustila stvoriti jednostavan dijagnostički test. Fijasko s testiranjem izvorni je grijeh američkog neuspjeha s pandemijom i propust koji je potkopao sve ostale protumjere. Da je nacija uspjela pratiti širenje virusa, nastavlja Jong, bolnice su mogle pokrenuti svoje pandemijske planove, pripremiti odgovarajuće prostore, naručiti dodatne zalihe, obučiti osoblje i odrediti koje će se ustanove baviti samo slučajevima koronavirusa.

Ništa se od toga nije dogodilo. Umjesto toga, zdravstveni sistem, koji je ionako već bio blizu punog kapaciteta, koji se već morao nositi sa sezonom teške gripe, odjednom se suočio s virusom koji se širio bez kontrole. Preopterećene bolnice bile su preplavljene pacijentima. Počelo je ponestajati osnovne zaštitne opreme kao što su maske, ogrtači i rukavice. Uskoro se isto dogodilo i s krevetima, kao i s ventilatorima koji kisikom snabdijevaju pacijente čija su plaća napadnuta virusom. 

S malo prostora za djelovanje tokom krize, američki zdravstveni sistem funkcionira na pretpostavci da će savezne države koje nisu pogođene u hitnim situacijama pomoći onima koje su pogođene. Takva etika funkcionira tokom lokalnih katastrofa, poput uragana ili šumskih požara, ali ne i kod pandemije koja je napala svih 50 država.

Dijelom je to posljedica nepripremljenost Bijele kuće. Tijelo koje je trebalo voditi računa o pandemijskim prijetnjama bilo je dio Nacionalnog sigurnosnog vijeća, raspuštenog još 2018. godine. Umjesto da pojuri u akciju, Amerika je mirno sjedila. Bez pravog vodstva, letargična, nekoordinirana i zaslijepljena Amerika pristupila je krizi oko koronavirusa mnogo lošije nego što je itko od stručnjaka očekivao.

Sljedeći mjeseci

S obzirom na zaostajanje, SAD će teško uhvatiti korak, ali to nije i nemoguće. Do određene mjere bliska budućnost je već određena jer Covid-19 je sporo i dugo oboljenje. Ljudi koji su se zarazili prije nekoliko dana tek danas će početi osjećati simptome, čak i ako su se u međuvremenu izolirali. Neki od njih trebat će intenzivnu njegu početkom amrila. Stvarni broj zaraženih u SAD trenutno bi mogao biti i veći od 200.000. Brojke rastu eksponencijalno.

Italija i Španija nude mračna upozorenja o budućnosti: preopterećene bolnice, iscrpljenje zalihe i umorno osoblje. U nemogućnosti da spase svakoga, ljekari su prisiljeni na nezamislivo – racionalizirati brigu i posvetiti se pacijentima koji će vjerojatno preživjeti, a ostale prepustiti njihovoj sudbini. 

Jong ističe kako SAD ima manje bolničkih kreveta po stanovniku nego Italija. Studija Imperial Collegea u Londonu pokazuje da će bez pravih mjera protiv pandemije ti kreveti biti popunjeni do kraja aprila. Do kraja juna za svako mjesto na odjelu intenzivnog liječenja konkurirat će najmanje 15 pacijenata s koronavirusom. Do kraja ljeta pandemija će direktno usmrtiti 2,2 miliona Amerikanaca, ne računajući one koji će umrijeti zbog srčanih udara, moždanih udara i saobraćajnih nesreća zato što se bolnice neće moći pobrinuti za njih. To je najgori scenarij. Da bi se to izbjeglo, moraju se dogoditi četiri stvari, i to hitno. 

Prvo i najvažnije je ubrzano proizvoditi maske, rukavice i ostalu opremu za osobnu zaštitu. Ako zdravstveni radnici ne ostanu zdravi, ostatak mjera će propasti. Američke zalihe nisu neiscrpne, ali mogu kupiti ponešto vremena dok se proizvodnja ne pokrene. Američki predsjednik Donald Tramp (Trump) pozvao se prošle srijede na Zakon o odbrambenoj proizvodnji, na temelju kojeg bi američki proizvođači mogli prijeći na proizvodnju medicinske opreme. Ali Tramp je propustio doista i primijeniti taj zakon, navodno zbog lobiranja američke privredne komore i šefova velikih korporacija. 

Rješenje je u angažiranju Odbrambene logističke agencije, koja sa svojih 26.000 zaposlenika priprema američke vojne operacije u inozemstvu i koja je pomogla u prijašnjim javnozdravstvenim krizama, među ostalima i epidemiji ebole 2014. godine. 

Ova agencija također može koordinirati i drugu hitnu potrebu – masovno testiranje na Covid-19. Ovi su testovi sporo pristizali zbog pet zasebnih nestašica: maske za zaštitu ljudi koji provode testove, nazofaringealni bris za prikupljanje viralnog materijala, ekstrakcijski setovi za vađenje genetskog materijala virusa iz uzoraka, hemijski reagensi koji su dio tih setova te osoblje obučeno za provođenje testova. 

Nestašice se otklanjaju

Neke se nestašice već otklanjaju. Agencija za hranu i lijekove odobrava testove koje su razvili privatni laboratoriji. Najmanje jedan od testova daje rezultate za manje od sat vremena, što ljekarima omogućava da saznaju je li zaražena osoba koja sjedi pred njima. 

Tramp je 6. marta izjavio kako se „može testirati svatko tko to želi“. Jong ističe kako to zasad nije tačno i Trampovi su saradnici brzo ispravili predsjednika. Bez obzira na to, zabrinuti ljudi navalili su u bolnice, tražeći testove koji ne postoje. 

Trenutno postoje dvije skupine Amerikanaca. U skupini A su svi koji su uključeni u medicinske mjere, bilo da liječe pacijente, provode testove ili proizvode opremu. U skupini B su svi ostali, a njihov je zadatak kupiti skupini A što više vremena. Skupina B mora izravnati krivulju tako što će se fizički izolirati od ostalih i presjeći lance transmisije zaraze. Ove naizgled drastične mjere treba poduzeti odmah i treba ih provoditi nekoliko sedmica, smatra Jong. 

Nije lako nagovoriti naciju da dobrovoljno ostane kod kuće, a bez jasnih smjernica Bijele kuće, gradonačelnici, guverneri i poslodavci bili su prisiljeni poduzeti vlastite korake. Neke su savezne države zabranile velike okupljanja ili zatvorile škole i restorane. Najmanje 21 savezna država uvela je neki oblik obavezne karantene, tjerajući ljude da ostanu kod kuće.

U ovakvim trenucima, kad opće dobro ovisi o žrtvi mnogih, važna je jasna koordinacija, odnosno naša četvrta potreba. Važnost socijalne distance mora se prenositi javnosti kako bi ona bila uvjerena i informirana. Umjesto toga, Tramp je više puta umanjivao problem, govoreći kako „sve imamo pod kontrolom“ iako nismo imali. U nekim slučajevima njegove su zablude produbljivale krizu, a čak je i promovirao neprovjerene lijekove.

Osim toga, Tramp je posljednjih dana signalizirao da je spreman povući praksu socijalnog distanciranja kako bi zaštitio ekonomiju. Mnogi razmišljaju da visokorizične skupine treba zaštititi, a ne da se niskorizični mogu vratiti na posao, objašnjava Jong. Takvo razmišljanje je primamljivo, ali manjkavo. Ono precjenjuje našu mogućnost da procijenimo rizik neke osobe te da nekako visokorizične osobe ogradimo od ostatka društva. Konačno, bolnice su i sada prepune mlađih ljudi koje je napao koronavirus. 

Prema nedavnoj analizi Univerziteta Pensilvanija, čak i uz mjere socijalnog distanciranja, 960.000 Amerikanaca svejedno će trebati intenzivnu njegu. U SAD ima samo 180.000 respiratora, a osoblja obučenog za rukovanje i brigu za samo 100.000 pacijenata. Napustiti socijalno distanciranje bilo bi glupo. A napustiti ga sada, kad nedostaje testova i zaštitne opreme, bilo bi katastrofalno. 

Završnica

Čak i savršeni odgovor neće završiti pandemiju. Sve dok virus postoji bilo gdje, postoji šansa da neki zaraženi putnik ponovno zapali iskru u zemljama koje su već ugasile svoje požare. U takvim uvjetima postoje tri izlazne strategije, jedna je malo vjerovatna, druga je vrlo opasna, a treća je dugotrajna. 

Prva strategija je da svaka nacija istodobno uspije suzbiti virus, kao što se dogodilo sa SARS-om 2003. godine. S obzirom na pandemiju koronavirusa i na to kako se borba odvija, izgledi za sinkroniziranu kontrolu širom svijeta vrlo su mali, smatra Jong. 

Druga strategija podrazumijeva da će se s virusom dogoditi kao i s prethodnim pandemijama gripe: da će harati svijetom sve dok se ne stvori dovoljno imunih ljudi da pandemija zamre. Ovaj scenarij „imuniteta krda“ bio bi brz, a time i primamljiv. Ali imao bi i strašnu cijenu, SARS-CoV-2 prenosi se brže od gripe i smrtonosniji je od gripe i vjerojatno bi za sobom ostavio milione mrtvih i uništio zdravstvene sisteme. 

Prema trećem scenariju, svijet će se igrati skrivača s virusom na duži rok, suzbijajući epidemije na raznim stranama sve dok se ne pojavi cjepivo. Ovo je najbolja opcija, ali isto tako i najduža i najkompliciranija. Kao prvo, ovisi o razvoju vakcine. 

Virus će godinama ostati dio američkog života

Vjerojatno je da će novi koronavirus još godinama ostati dijelom američkog života, ako ne i duže, naglašava Jong. Bude li trenutna runda mjera socijalnog distanciranja djelotvorna, pandemija bi se mogla povući u toj mjeri da se vratimo u privid normalnosti. Ali čim se status quo vrati, vratit će se i virus. To ne znači da će društvo morati ostati zatvoreno neprestano do 2022. godine. 

U godinama koje dolaze mnogo toga, počevši od frekvencije, trajanja i termina društvenih previranja, ovisit će o dva svojstva virusa, a oba su trenutno nepoznata. Prvo je sezonalnost. Koronavirusi imaju tendenciju zimske infekcije koja nestaje ili se povlači s ljetom. Tako bi moglo biti i sa SARS-CoV-2, ali sezonske varijacije možda neće biti dovoljne da bi se virus usporio ako bude dovoljno imunološki naivnih domaćina koje se može zaraziti.

Drugo je trajanje imuniteta. Kad se ljudi zaraze blažim humanim koronavirusima, koji izazivaju simptome poput prehlade, ostaju imuni nešto manje od godinu dana. S druge strane, oni koji su bili zaraženi originalnim virusom SARS-a, koji je bio kudikamo ozbiljniji, ostaju imuni mnogo duže. Pod pretpostavkom da je SARS-CoV-2 negdje u sredini, ljudi koji se oporave bit će imuni nekoliko godina. 

Naučnici mogu iskoristiti razdoblja između napada kako bi razvili antiviralne lijekove. Bolnice mogu stvoriti zalihe. Testovi se mogu podijeliti kako bi se brzo spoznalo kad se virus vrati. Nema razloga da SAD ponovno dopusti da ga SARS-CoV-2 uhvati nespremnog pa nema ni razloga da se mjere socijalnog distanciranja primjenjuju tako sveobuhvatno i strogo. 

Bilo putem imuniteta krda ili pronalaskom vakcine, virusu će biti sve teže širiti se ekspanzivno. Malo je vjerojatno da će potpuno nestati. Vakcina ću možda trebati ažurirati kako se virus bude mijenjao, a ljude će možda trebati redovno dodatno vakcinisati. U budućnosti bi Covid-19 mogao postati poput gripe, odnosno pojavljivati se svake zime. Možda će na kraju postati toliko svakodnevan da uprkos vakcini mnogi pripadnici generacije C neće brinuti zbog zaraze te će zaboraviti koliko je koronavirus dramatično promijenio njihov svijet. 

Epilog

Troškovi dostizanja ove tačke, sa što je manje moguće umrlih, bit će enormni. Otprilike svaki peti Amerikanac već je ostao bez posla ili su mu smanjeni radni sati. Hoteli su prazni. Aviokompanije prizemljile su svoje flote. Restorani i ostala mala poduzeća se zatvaraju. Nejednakost je sve veća. Ljudi s nižim prihodima bit će najteže pogođeni mjerama socijalnog distanciranja, a vjerojatno će imati i hronična zdravstvena stanja koja će povećati rizik od ozbiljne infekcije, napominje Jong. 

Nakon što se infekcije povuku, uslijedit će sekundarna pandemija mentalnih bolesti. U doba teške strepnje i nesigurnosti, ljudi su odsječeni od umirujućeg humanog kontakta. Zagrljaji, rukovanje i drugi socijalni rituali postali su opasni. Posebno je teško osobama koje pate od tjeskobe i opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Starije osobe, koje su ionako isključenje iz društva, moraju se još više distancirati, što produbljuje njihovu usamljenost. Azijci već trpe rasističke uvrede, koje potiče i američki predsjednik insistirajući na tome da se novi koronavirus naziva „kineski virus“. 

Nakon pandemije osobe koje su preboljele Covid-19 suočit će se s izbjegavanjem i stigmatizacijom, kao i ljudi koji su preboljeli ebolu, SARS i HIV. I zdravstvenim radnicima trebat će vremena da se oporave, a bit će posebno podložni sindromu izgaranja na poslu i post-traumatskom stresu. Ljudi koji su dugo bili u karantinu nosit će ožiljke tog iskustva.  

Međutim, postoji i potencijal za stvaranje puno boljeg svijeta nakon ove traume. Baš kao što je pojava HIV-a i AIDS-a dovela do temeljitih promjena u seksualnim navikama i raširila korištenje kondoma, tako bi i ova pandemija u našu svakodnevicu mogla uvesti pranje ruku u trajanju od najmanje 20 sekundi.

Postoji razlog vjerovati da će Covid-19 biti katastrofa koja će dovesti do trajnih i radikalnih promjena. Ostale velike epidemije posljednjih desetljeća jedva da su dotaknule SAD (SARS, MERS, ebola) ili su imale blaže posljedice nego što se očekivalo (gripa H1N1 iz 2009. godine) ili su bile ograničene na specifične skupine ljudi (zika, HIV). Nasuprot tome, pandemija koronavirusa utječe na svakoga, mijenjajući svakodnevicu. Po tome je drukčija ne samo od bilo koje druge bolesti nego i od bilo kojeg drugog sustavnog izazova našeg vremena.  

Trampu raste rejting

Uprkos mnogim propustima Trampov je rejting porastao usred pandemije koronavirusa. Zamislite šta bi tek bilo, piše Jong, kad bi uspio prebaciti krivnju na Kinu, označiti je kao negativca, a Ameriku kao heroja. Tokom eventualnog njegova drugog mandata, SAD bi se dodatno povukao iz NATO-a i drugih međunarodnih saveza, izgradio pravi i figurativni zid i zaustavio investicije u druge zemlje. Kako bi generacija C odrastala tako bi pošasti iz inozemstva zamijenile komunizam i terorizam kao nove generacijske prijetnje. 

Može se također zamisliti i budućnost u kojoj će Amerika naučiti drukčiju lekciju. Duh zajedništva, ironično rođen kroz socijalno distanciranje, tjera ljude da se okrenu prema van, prema susjedima kod kuće i inozemstvu. 

Izbori u novembru 2020. godine donose odmak od politike „America first“. Kao i nakon Drugog svjetskog rata, nacija se kreće od izolacionizma prema međunarodnoj suradnji. Potaknut investicijama i priljevom stranih stručnjaka, broj zaposlenih u zdravstvenom sektoru raste. Klinci iz generacije C pišu školske eseje o tome kako će biti epidemiolozi kad odrastu. Javno zdravstvo postaje centralno pitanje vanjske politike. SAD vodi novo globalno partnerstvo usmjereno na rješavanje izazova kao što su pandemije i klimatske promjene.