Tužilac Krister Peterson (Petersson) predstavit će u srijedu zaključke istrage o ubistvu Olofa Palmea, ubijenog u Štokholmu malo prije ponoći 28. februara 1986. koju vodi od 2017. godine. Švedske vlasti se nadaju da će nakon 34 godine saznati ko je ubio socijaldemokratskog premijera, dok se vraćao kući iz kina sa ženom i sinom.

Više od 10.000 ljudi ispitano je u jednoj od najdužih aktivnih istraga o ubistvu na svijetu. Njih 130 "priznalo je ubistvo" najvećeg političkog talenta kojeg je Švedska vidjela ovog stoljeća.

No ubica uprkos dugoj i opsežnoj istrazi ipak nikada nije pronađen, a u srijedu će ovaj slučaj vjerojatno zauvijek biti zatvoren.

Kobne večeri švedski premijer i njegova supruga šetali su centrom grada. Odlučili su otići u kino, i kao što je to često imao običaj, prošetali su se bez tjelohranitelja. Palme se trudio živjeti što je više mogao životom jednog sasvim običnog čovjeka.

- Mogli ste ga stalno vidjeti na ulici i s njim razgovarati. Bio je blizak ljudima - rekao je švedski etnolog Jonas Engman.

Oko 23.20 sati šetali su jednom od najprometnijih ulica u gradu kada im se s leđa približio visok muškarac u tamnom kaputu. Jednu je ruku stavio na premijerovo rame, a u drugoj je držao pištolj i upucao ga u leđa. Drugi je metak ispalio u njegovu suprugu Lisbet i pobjegao.

Bio je to tipičan petak u gradu, ulice, barovi i restorani prepuni ljudi, pa su mu prolaznici brzo priskočili u pomoć. No malo toga su mogli učiniti. Brzo su ga prebacili u bolnicu, a ubrzo nakon ponoći, proglašen je mrtvim.

Iako je 20 očevidaca vidjelo ubicu, ove su činjenice više manje sve što javnost zna o ubistvu jednog od najkontroverznijih ličnosti u modernoj švedskoj povijesti, piše "The Guardian".

Svojim sunarodnjacima Palme je bio puno više od političara. Čak 16 godina bio je na čelu švedskog SDP-a, stranke koja je zaslužna za visoke poreze i robusni program socijalne brige.

Voljeli su ga, ali i prezirali mnogi. Ljevica mu je prigovarala jer je bio dio aristokracije, a oni su ga pak prezirali jer je bio izdajica njihovog 'staleža'. Desničari su tvrdili da je sovjetski špijun, a u magazinu "Contra" završio je kao meta za pikado.

Jedan se novinar prisjeća te večeri kada su u restoranu čuli vijest o njegovom ubistvu, a prisjeća se i ljudi koji su nazdravljali nakon što su čuli tu vijest. Šveđanima bez obzira na njihove političke sklonosti simbolizam tog ubistva bio je jasan - ubica je želio uništiti ideju moderne Švedske.

Nakon ubistva zemljom je zavladao veliki šok, a zatim i zbunjenost. U više od 30 godina nakon ubistva smijenilo se niz istražitelja koji nisu uspjeli riješiti zločin, 10.000 ljudi je ispitano, a dokumentacija oko slučaja zauzima 250 metara polica u sjedištu švedske policije, što je najveća aktivna arhiva u istrazi u svijetu.

O ubistvu su snimljeni filmovi, mnogi amaterski detektivi svoj su život posvetili rješavanju slučaja.

Palme je imao mnogo neprijatelja pa nije ni čudo da njegova smrt potiče niz teorija zavjera, u kojima bi vrlo lako osumnjičeno moglo biti pola švedske populacije.

Jedna od teorija vezala se čak i za bivšeg agenta UDBE Vinka Sindičića. Još 2011. godine u njemačkom magazinu "Focus" objavljen je tekst u kojem je bivši agent UDBE Vinko Sindičić, tvrdio da je Palmea ubila UDBA ne bi li diskreditirala hrvatskog emigranta Nikolu Štedula. Egzekutor je navodno bio izvjesni Ivo D. koji živi u Zagrebu, nedaleko Vukovarske ulice i koji je, kako su saznali novinari, danas zaposlen u jednoj privatnoj detektivskoj agenciji.

Od trenutka njegove smrti, prvog poziva hitnim službama, vladao je šok i nevjerica. Nitko nije mogao vjerovati da su upucali premijera. Te večeri policiju je nazvao i novinar Leif Brenstrom (Brannstrom) kako bi provjerio da li se to i stvarno dogodilo.

- Nešto je počeo vikati na mene i odmah sam poklopio - rekao je prisjećajući se panične reakcije policajca.

Ulicom gdje se dogodilo ubistvo zavladao je haos. Jedan od metaka pronađen je tek dva dana kasnije, i to zahvaljujući slučajnom prolazniku koji ga je pokupio sa ceste. Oni koji su dolazili tugujući nisu se obazirali na policijske trake i zaštite, i tako su u potpunosti uništili mjesto zločina. Ključnim svjedocima bilo je dopušteno da napuste mjesto bez da su uopće ispitani. Jedan je novinar bio potpuno u šoku kada je shvatio da vozač taksija koji je vidio ubistvo uopće nije bio ispitan, već je nastavio s vožnjama.

Niz ostalih protokola je ignorirano ili zaboravljeno.

Policija je tražila ubicu, ali niko zapravo nije znao kako on izgleda. Ceste nisu zatvorene, saobraćaj se nastavio još nekoliko sati nakon ubistva. Hans Holmer, načelnik gradske policije, odmarao se na skijanju sa svojom ljubavnicom.

Iako nikada nije vodio istragu, čim je saznao što se dogodilo, sljedećeg jutra, odmah je pohrlio u grad. Od svog prvog pojavljivanja na televiziji preuzeo je ulogu heroja na kojeg se javnost može osloniti.

U danima koji su uslijedili, cijela je zemlja pokušala shvatiti šta i kako se to moglo dogoditi u njihovoj lijepoj, sigurnoj Švedskoj. Posljednje ubistvo nekog vladinog službenika u zemlji se dogodilo davne 1792. godine, kada je ubijen kralj Gustav III na maskiranom balu. Nitko nije znao što da radi i kako da se uopće nose s onim što se dogodilo.

Holmer je imao niz neuspjelih pokušaja, od objave slike osumnjičenog viđenog kako trči u blizini mjesta zločina do tgeorije da su premijera ubili članovi militantne kurdistanske radničke stranke PKK. Osramoćeni Holmer ostavku je dao 5. marta.

Službena istraga o prvoj godini istraživanja pokazala je da ju je "karakterizirala alarmantna besciljnost i zbunjenost".

Godine 1988. imenovan je novi voditelj istrage koji se vratio teoriji koja je bila aktualna prije one o Kurdima, o muškarcu sumnjiva ponašanja te večeri ubistva u blizini kina koje su Palme i njegova supruga posjetili. Krister Peterson (Christer Pettersson) bio je potencijalni osumnjičeni koji je odgovarao tom opisu. Troje ljudi svjedočilo je kako je on sposoban za ubistvo, bio je u zatvoru zbog toga što je izbo čovjeka.

Policija ga je privela 14. decembra 1988. godine, iako nije utvrđen motiv. Te iste večeri Lisbet Palme gledala je u niz osumnjičenih ispred sebe i njega identificirala kao ubicu svoga supruga. On je tvrdio da je nevin, a nijedan pronađeni dokaz nije mogao potvrditi da je on ubica i da je bio na mjestu zločina. Zahvaljujući njenom svjedočenju, nakon sedam sedmica suđenja, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Činilo se da je tako došao kraj ovoj nacionalnoj traumi.

Njegovi advokati su se odmah žalili, a kao argument su koristili činjenicu da je policija rekla da je osumnjičeni alkoholičar, pa ja Lisbet Palme pokazala na muškarca koji joj je izgledao kao alkoholičar. Petersson je pušten iz zatvora naredne godine. Dobio je kompenzaciju od 40-ak hiljada eura i planirao svoje prve dane na slobodi provesti ispijajući koktele. Postao je popularan i u Štokholmu su ga zvali Ubica.

Do početka 90-ih u istragama je potrošen značajan novac, no mnoga su pitanja i dalje ostala bez odgovora. Gdje je oružje kojim je počinjen zločin, za kojeg se vjerovalo da je "Smith & Wesson.357" magnum revolver? Da li je policijska nesposobnost bila previše ekstremna da bi bila slučajna?

Izmijenila su se četiri voditelja istrage, no nije priveden ni jedan ozbiljni osumnjičeni. Zbog nedostatka dokaza mnogi su amateri počeli provoditi istrage samostalno, a svaki detalj njegova privatnog života i profesionalnog rada bio im je značajan. I nijedna teorija nije bila toliko neobična, pa ni ona da ga je supruga ubila zbog serijskog preljubništva.

Bilo je i onih koji su mislili da su ga ubili isti oni koji su ubili JFK-a, pa da je to ubojstvo povezano sa scijentologijom, ili je sve to samo odglumljeno, ili je ubica možda bio ruski filmaš Andrej Tarkovski koji se s njim  našao 1984. godine kako bi mu pomogao da izvuče sina iz SSSR-a. U njegovom filmu "The Sacrifice" postoji scena snimana na mjestu gdje je ubijen Palme.

Neke teorije, uključujući i one koje su dolazile od opsesivnih entuzijasta, privatnih detektiva, činile su se uvjerljivima. Ti su ljudi veliki dio svojih života posvetili toj istrazi. Prvi se pojavio u jeku Holmerove istrage organizacije PPK. Puno su ih puta optuživali da maltretiraju svjedoke i da se upliću u tok službene istrage.

Na jednom se okupljanju 1998. navodno pojavio i Peterson. Popio je nekoliko rum cola, tvrdio da su Palmea ubili talijanski masoni povezani s mafijom, ispričao par seks viceva i otišao.

I tako je nastala Palme manija, a u slučaj su se uključili i novinari. Jedan od njih Sven Aner objavio je knjigu koja prati period od 1988. do 2018. godine. I većinom su muškarci, koji misle da su baš oni ti koji će riješiti sami, najveći slučaj u švedskoj historiji.

Palme je bio prvi političar zvijezda, zato je mnogima taj slučaj i dalje u sjećanju.

- Bio je neobičan primjer švedskog političara. Bio je otvoren, polemičar, i snažan borac. Tražio je sukob - rekao je njegov biograf Henrik Bergren (Berggren).

Nedavno su radovi nekih novinara i privatnih detektiva utjecali i na policiju. Pojavila se teorija da je ubojica Stig Engstrem (Engstrom), poznat kao "Skandia man", jer je radio u švedskoj osiguravajućoj grupi, koja je imala ured pored mjesta zločina, a u političkim krugovima bio je blizak Palmeu. Povezao ih je novinar Tomas Peterson (Thomas Pettersson) koji je otkrio da je Engstrem služio u švedskoj vojsci, i tako mogao doći i do oružja. Podaci su pokazali da je napustio zgradu samo dvije minute prije nego je Palme ubijen.

Engstrem se ubio 2000. godine. Njegova supruga, bivša tada godinu dana, rekla je da je on bio prevelik kukavica da bi ubio Palmea.

A tu je i teorija Stiga Larsona (Stieg Larsson), istraživačkog novinara i književnika. Njegova teorija na kojoj je radio prije nego je preminuo od srčanog udara 2004. godine bila je da ga je ubila međunarodna urota koja se sastoji od dvije grupe različitih motiva, zajedničke ideje da Palme treba umrijeti. Jedna je bila ona povezana sa afričkom organizacijom za apartheid, jer je Palme bio strahoviti protivnik, a i povezivalo se s nekoliko ubistava.

Druga su grupa desni švedski ekstremisti, koje je Larson istraživao i prije atentata. Vjerovao je da je uključen bio i Bertil Vedin (Wedin), plaćenik koji je navodno radio za južnoafričkog špijuna koji je vodio operaciju "Long Reach". Larson je tvrdio da je Vedin pomogao regrutirati Palmeovog ubojicu, švedskog ekstremistu. Vedin negira bilo kakvu umiješanost u slučaj i nikada nije bio optužen.

Jan Stoklasa (Stocklassa), koji je nastavio Larsonovu istragu nakon njegove smrti, i objavio studiju slučaja na švedskom jeziku krajem 2018. godine, rekao je da vjeruje da je ubica još živ i da ga trenutno istražuje švedska policija.

Postavlja se pitanje kako su novinari mogli više saznati od policije, a policijska nesposobnost samo je potaknula teorije da ga je ubila desničarska grupa unutar policije. Holmer je bio na čelu posebno strašne grupe koja je imala reputaciju po svojoj brutalnosti i podržavanju nacističke ideologije. Drugi će pak smatraju da je bio pod veliki pritiskom, pa je tako došao do kurdskih separatista, pa do alkoholičara Petersona, koji kako je rekao jedan autor "neće nikome nedostajati". To je stajalište Gunara Vala (Gunnar Wall), istraživačkog novinara koji je napisao nekoliko knjiga o ubistvu Palmea.

Zadnji značajan dokaz pojavio se prošle godine. Voki-toki navodno pronađen u blizini mjesta zločina dva dana nakon ubistva. Nije jasno zašto je tek tada bio predan policiji, no mogao bi potvrditi da je više od jedne osobe upleteno u ubistvo.