U znak sjećanja na autora više od 500 izvornih narodnih pjesama sevdalinki, u Goraždu je otkrivena spomen-ploča na kući Radeta Jovanovića.
U okviru manifestacije koju organizira Centar za kulturu položeno je i cvijeće na njegov grob u Kolijevkama, a uspomene na pjesnika i kompozitora, koji je za sebe govorio da je samo „izmišljator“ narodnih pjesama, čuvaju se i kroz koncert njemu u čast.
''Često mlađan prođoh kraj Drine“, „Kad sretneš Hanku“, „Negdje u daljini“, „Prođoh Bosnom kroz gradove“, „Šta se ovo Bosnom čuje“, samo su neke od sevdalinki ispunjenih ljubavlju prema čovjeku, zavičaju i zemlji koje je Rade utkao u svoje stihove.
- Pamtim ga kao veoma dobrog čovjeka, a pošto je bio boem, malo lošijeg muža. Nije mogao sve zadovoljiti, znaš. Kad se napije, neko ga je morao dovesti. Inače, moj Rade je bio izuzetno dobar čovjek prema okolini, prema djeci, prema svima. Mislim da je više davao sebe nego što je ikada dobio išta – priča nam njegova supruga Vukica, dugogodišnja prosvjetna radnica iz Goražda.
Partizan iz Drugog svjetskog rata kasnije je optužen da je informbirovac te je na Golom otoku proveo 18 mjeseci. Vratio se slomljen, obolio i s bremenom zbog kojeg mu tadašnja UDBA nije dozvoljavala preveliko eksponiranje.
- On je s Golog otoka pušten jer su vidjeli da umire. Nije mogao govoriti više. Kad se brodom vraćao u Rijeku, on onako promuklog glasa pjeva. Vratio se kao kost i koža. U Goraždu su ga teško prihvatili. Zaposlio se kao referent za dječiji dodatak, šest mjeseci radio i penzionisan je kao invalid – kaže Vukica.
Njegove pjesme pjevali su najbolji – Zaim Imamović, Safet Isović, Nedeljko Bilkić, pobjeđivali su na Ilidžanskom festivalu, ali se na pločama kao autor tekstova nije mogao potpisati. S Radom ste mogli razgovarati o svemu, kaže novinar Slavko Klisura, inicijator postavljanja spomen-ploče.
- Vrlo često se priča o njemu pojednostavljuje i svodi na to da je on bio autor narodne sevdalinke. On je u tome bio najveći, ali je bio i šeret, boem, pisao je aforizme, dječije pjesme, sjajnu poeziju jer je bio zaljubljen u Jesenjina, čija je slika stajala na zidu njegove sobe. Imao je ogromnu ljubav prema čovjeku, Goraždu i Bosni – dodaje Klisura.
Shrvan bolešću, Rade je 1986. godine izvršio samoubistvo iz trofejnog pištolja koji je stajao u njegovoj kući, ispod slike Jesenjina. Njegov kovčeg do Kolijevaka pratile su hiljade ljudi, a po svojoj posljednjoj želji sahranjen je uz muziku iz pjesme „Na obali Drine jednog mutnog dana“.
- Bosna je zaboravila Rada Jovanovića, kao i mnoge druge u ovoj poplavi šunda, kiča i „džigare“. Te izvorne pjesme sevdalinke su se izgubile, pa među njima i Radove pjesme. Zato je važno ovo što radi Centar za kulturu. Sevdalinka je naš duh, a Rade ga je nosio u sebi – ističe Slavko Klisura.
