Jedina radnja za popravak satova u Goraždu otvorena je samo nekoliko sati dnevno, jer je posla sve manje. Kineska industrija uništila je sahadžijski, ali i mnoge druge zanate, kaže vlasnik Sakib Ćurovac.

Posla nema

Sakib je u penziji, ali svakodnevnim dolascima u radnju svog oca, rahmetli hadži Age Ćurovca, nastoji da produži vijek sahadžijskom zanatu na ovim prostorima, ali i da sačuva uspomenu na oca, čije fotografije krase malu radnju, otvorenu prije 65 godina.

– Posla, praktično, nema. Ovaj zanat je izumro i još se poneko njime bavi. Prije rata je bilo pet radnji, a sada nema, osim što ja dođem po dva-tri sata dnevno. Nekad je moj otac, kako mi je pričao, mogao zaraditi jednu ovcu, znači dnevnicu od 200 maraka. Danas, kad zaradiš dvije-tri marke, dobar si, imaš za kafe i za novina. Šalim se, nije baš tako crno, može biti i za cigareta – uz osmijeh nam govori Ćurovac.

U malom prostoru, koji je nadživio nekadašnju Staru čaršiju, čiji je dio bio, nalaze se i satovi stari i po nekoliko stotina godina.

- Ova tri sata na vrhu su satovi kojima, možda, ima i 300 godina. Mnogi navrate samo da pogledaju, neko i uslika, upita nešto – pokazuje Sakib.

Drugi pravac

U malom prostoru, koji je nadživio nekadašnju Staru čaršiju, čiji je dio bio, nalaze se i satovi stari i po nekoliko stotina godina.

- Ova tri sata na vrhu su satovi kojima, možda, ima i 300 godina. Mnogi navrate samo da pogledaju, neko i uslika, upita nešto – pokazuje Sakib.

Šamar opalila suprugu

Kao i svaki drugi, sahadžijski posao podrazumijeva i svakodnevni kontakt sa mušterijama, a neki od susreta s njima ostali su da se prepričaju kao dobra šala.

– Babo mi je pričao doživljaj sa jednim bračnim parom. Donijeli su sat da poprave, a bio je veoma loš pa je babo, ništa ne znajući, rekao da se to ne popravlja, da je sat samo za baciti. Kad je to čula, žena je mužu spucala šamar galameći: “S tim si me zaručio” – kroz smijeh nam govori Ćurovac.