Hadžija Ahmet Mešić rođen je prije 95 godina u selu Ravna, Općina Jablanica. Otac je sedmero djece, tri sina i četiri kćerke, djed 17 unučadi i 20 praunučadi.
Životni i radni vijek proveo je radeći u Sloveniji, Italiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini do 1980 godine kada se ponzionisao. Tokom posljednjeg rata u BIH 1993. godine ostao je bez sina Kemala koji je bio pripadnik ARBIH. Danas živi sa Kemalovim sinom , unukom Mahirom i njegovom suprugom i dvoje praunučadi.
Hadžija Ahmet nam priča svoju priču - kao dječak i najstariji sin u porodici ostao sam bez oca, a živjeli smo u zajednici i bavili se stočarstvom, a kada sam imao 14 godina ulovio sam prvu kunicu. U to vrijeme, a i kasnije za dvije kunice mogao sam kupiti četiri vola.
- 1941. godine spretno sam izbjegao mobilizaciju za okupatorsku Njemačku vojsku. Prilikom ukrcavanja iz kamiona u voz malo smo odmarali pored puta i kad je pala noćstražari menisu opazili krenuo sam da preplivam Neretvu i tu me opazio jedan poznanik koji nije znao plivati tako da se držao za mene dok sam preplivao Neretvu i tako smo se spasili, dva mjeseca sam živio u šumi blizu kuće, ni žena mi nije znala za mene, kasnije sam se priključio partizanima, priča nam još uvijek veoma aktivan hadžija.
Hadžija u ofanzivama
Hadžija se često prisjeća svoje prošlosti pa nam priča o ofanzivama u Drugom svjetskom ratu.
- Učestvovao sam u ofanzivama na Neretvi i Sutjesci gdje sam vidio Savu Kovačevića, tokom izvlačenja iz obruča dobili smo naređenje da se spašavamo kako znamo i ono što će mi trajno ostati u sjećanju jeste da sam sa Sutjeske preko Crvnja i Prenja išao tri dana i tokom ta tri dana pojeo sam kožu od koje su se pravili opanci. Kad sa stigao blizu Draganjske planine tu su me zarobili četnici, a ja sam se tokom izvlačenja preobukao u stočarsku odjeću tako da nisu znali da sam partizan, tako da sam Božijom voljom ostao živ. Kasnije sam se ponovo priključio partizanima i kraj rata sam dočekao u Sloveniji .
