Bez primanja, u brvnari, pet kilometara od najbliže prodavnice, a 22 od Čajniča, Ramo i Mirsada Džidić čekaju zimu.  

Udari vjetra

U životu bračnog para iz sela Đakovići bilo je bezbroj iskušenja, ali snaga ih izdaje, a škripa kolibe pod udarima hladnog vjetra izaziva strah pred snijeg koji će uskoro pokriti selo na granici BiH s Crnom Gorom i Srbijom.  

- Sve sam na svojim rukama donio i napravio. Ni konja, ni vola, ni traktora. Znali smo biti i gladni i žedni - kaže Ramo.

Njegova koliba izgleda prelijepo, ali u njoj stanuju i miševi, poslije kiše pod bude poplavljen, a objekt je nemoguće zagrijati.

- Molim dobre ljude da mi samo naprave kućicu. Ja ću se nekako boriti za ostalo. Kupili bismo još nekoliko ovaca, pa dok možemo torbu i tojagu nositi, hodali bismo i radili, da barem nekoliko godina živimo kao ljudi - govori Mirsada. 

Džidići su 1992. iz Đakovića, šumom, izbjegli u Priboj, pa preko Novog Pazara stigli i do Skoplja. Godine 1996. su vraćeni u Sarajevo, gdje su promijenili sedam adresa. 

Ramo je od 2003. dolazio u Đakoviće, a prije dvije godine definitivno su se vratili. 

Brojne kuće su obnovljene, ali njihova nije, iako u selu jedini borave i zimi.

Posljednji zalogaj

- Predavali smo papire Ministarstvu za izbjeglice na Skenderiji, ali samo me s vrata na vrata slali. Ramo je dolazio ovdje, posljednji zalogaj smo polovili da ne umre dok radi i čisti. On je srčani bolesnik, a nismo ni zdravstveno osigurani. Nemamo penziju, socijalnu pomoć, od komšije smo kupili kravu koju još otplaćujemo na rate - dodaje Mirsada.

S kravom i nekoliko kokoši, radeći u vrtu i berući gljive, jedva preživljavaju.

Nemaju nikoga od rodbine  

- Nemamo se čemu nadati, jer nemamo ni tetke ni amidže u Americi. Ramo je izgubio dvije sestre, sestričnu, u četiri godine šest ga žalosti pogodilo. Ja imam ranjenog brata, jednog u vojsci izgubila. Ostali smo k'o dva panja, nikoga nemamo da nam pomogne - pojašnjava Mirsada.