DRVAR

Zatočenim Bošnjacima i Hrvatima uskraćivali hranu, tukli ih, mučili i ubijali

Hazima Toromanovića ubili su vani i unijeli su ga kod nas ovdje. Bio je tri-četiri dana mrtav kod nas i još više nam time strah zadavali, priča Mulalić

Logor Kamenica nazvan je Aušvicem. S. Tulić

Piše: S. Tulić

3.11.2019

Preživjeli logoraši i članovi porodica nestalih i poginulih s područja Bosanske krajine u organizaciji Saveza udruženja logoraša USK „Dr. Irfan Ljubijankić“ i Saveza udruženja logoraša u Bosni i Hercegovini, obilježili su 24. godišnjicu zatvaranja logora Kamenica kod Drvara. Ovo je jedan od najvećih logora smrti, kroz koji je od 1992. do 1995. godine prošlo više stotina Bošnjaka i Hrvata. Zbog činjenice da ih je 50 ubijeno u logoru, na desetine odvedeno u nepoznato te zbog svega kroz šta su prošli zatočenici, logor Kamenica nazvan je Aušvicem.

U to vrijeme 18-godišnjak, Samir Mulalić kao da ne vjeruje 24 godine kasnije kroz šta je prošao, da je ostao živ.

- Svaki dan su nas tukli i istjeravali. To je zimski period, snijeg, tuča, maltretiranje. Hranu nismo dobivali po 56 sati. Dođe lepinjica, na devet ljudi je išlo. Devet ljudi je, koliko je u mom sjećanju, tu podleglo. Hazima Toromanovića ubili su vani i unijeli su ga kod nas ovdje. Bio je tri-četiri dana mrtav kod nas i još više nam time strah zadavali – priča Mulalić, preživjeli logoraš.

Sa Samirom je u istoj prostoriji svoje logoraške dane proveo i Nurfet Mehić. Drhtavim, skoro plačnim glasom, Nurfet kaže da je ovdje prvi put, jer ranije nije imao snage suočiti se s uspomenom na strahote koje je preživio na ovom prostoru.

- Nakon dolaska volontera Crvenog križa uveli su nam u 24 sata jedan obrok. Dijelili su nam porciju neke čorbe, a prije toga su nam dijelili hljeb na devet ljudi. Svare ga u kutiji pa nam ubace samo tu i tako - kaže još jedan preživjeli logoraš Mehić.

Bivši logor Kamenica obišla je ovom prilikom i Izeta Nuhanović iz Bosanske Krupe, čiji su brojni članovi porodice, također, bili logoraši, među kojima neki više nisu među živima.

- I brata su mi odveli. On je bio u logoru Manjača. Oca mi je isto odvelo 1992. On je, također, ubijen u Sanskom Mostu. Tek 2000. sam ga pronašla. Dva strica. To sam sve izgubila. Stričevića sam isto izgubila dosta. Da se ne ponovi, da se nikad ne zaboravi – rekla je Izeta.

S predstavnicima Saveza udruženja logoraša USK „Dr. Irfan Ljubijankić“ i Udruženja logoraša Općine Sanski Most, koji su se učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća prisjetili svih žrtava ovoga, ali i ostalih logora u BiH, te šehida odbrambeno-oslobodilačkog rata, poruku s ovog skupa i ove godine uputio je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza udruženja logoraša u BIH.

- Mi moramo slati jasnu poruku, a to je da se uistinu u BiH desio težak zločin, da se u BIH desio genocid. Uistinu djeca i građani BiH moraju da znaju istinu, ali isto tako, mi moramo iskreno pristupiti memorijalizaciji kulture sjećanja, i ona je nešto što mora biti sastavni dio našeg života - kaže Jasmin Mešković, predsjednik Saveza udruženja logorša u Bosni i Hercegovini.

Ponovo je zatraženo da se i ovaj, jedan od 657 logora u Bosni i Hercegovini, barem obilježi, te da se procesuiraju svi odgovorni s obzirom na činjenicu da su tek dvojica gospodara logora odgovarala za svoja zlodjela.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.