Magbula Divović (72) iz Potočara kod Srebrenice na svoje imanje vratila se među prvim povratnicima 2000. godine. Do obnove njene kuće boravila je u očevoj i odmah je zasukala rukave. Nabavila je nekoliko ovaca i obrađivala imanje, uzgajala povrće.
POTOČARI
Muž Hakija ukopan 2003. godine, a kosti 14-godišnjeg sina Elvedina još nisu pronađene
Divović kaže da najviše tka tokom zime, jer ima više vremena. S. Smajlović
Magbula Divović (72) iz Potočara kod Srebrenice na svoje imanje vratila se među prvim povratnicima 2000. godine. Do obnove njene kuće boravila je u očevoj i odmah je zasukala rukave. Nabavila je nekoliko ovaca i obrađivala imanje, uzgajala povrće.
Kada su je snaga i zdravlje počeli izdavati, ovce je prodala, kupila nekoliko koza i počela se baviti uzgojem povrća u bašči i tkanjem koje je naučila kao djevojka, a usavršila u Udruženju „Bosfam“, dok je bila u izbjeglištvu u Tuzli.
Tepih s grbom Općine. S. Smajlović
- Tugu i bol za mužem Hakijom, koji je ukopan u prvoj dženazi 2003. godine u Memorijalnom centru Potočari, i sinom Elvedinom (14), čije kosti još nisu pronađene, liječim radom u bašči i proizvodnjom ručnih radova - s tugom kazuje Magbula.
Kaže da vune za tkanje ćilima ima dovoljno, jer je sakupila od svojih ovaca. Nakon pranja i mašinskog češljanja vune kod vunovlačara Magbula je preslicom i vretenom oprede, a zatim nosi u Srbiju na farbanje.
- Trenutno tkam ćilim s grbom BiH iz 1792. godine, prijeratnim i sadašnjim grbom Općine Srebrenica. Dovoljno je da pogledam mustru, odaberem vunu i boje, sjedam za razboj. Najviše tkam tokom zime, jer tada malo imam posla oko stoke, vrta i voćnjaka. Imam kupce za svoje proizvode, a dosta toga poklonim prijateljima i rodbini - naglašava Divović.