REPORTAŽA

Kotorsko, mala bosanska čaršija, umire i nestaje

Sve nam je oteto, kuće su obnovljenje, ali u njima nema ko da živi, kaže Đuherić

H. Čalić

Kotorsko, prije rata s 5.000 stanovnika najveće selo u BiH, smješteno s desne strane magistralnog puta Doboj- Bosanski Brod, uz rijeku Bosnu. Posjetili smo ovo mjesto u nadi da su se neke stvari pomjerile nabolje od našeg posljednjeg dolaska.

Brojne nepravde

No, realnost je drugačija jer ovo selo, mala bosanska čaršija, umire i nestaje.

Mještane smo upitali gdje je danas Kotorsko, selo koje je u agresiji na BiH izgubilo 69 ljudi, od kojih njih šest nisu ni pronađeni, gdje je Fabrika namještaja „Enterijer“ u kojoj je prije rata radilo 360 radnika svih nacija i vjera, a namještaj se izvozio čak u Ameriku, gdje je 5.000 Kotorana.

Šta je sa školom u kojoj je bilo 600 učenika osnovne škole, gdje su dva velika polja, Trnovo i Veliko polje, s desne obale rijeke Bosne i 1.500 dunuma plodne zemlje...

Asim Đuherić, borac za povratak u Kotorsko, kazao je da su bivša vlast Doboja i RS krivci što su ovolike nepravde učinjene Kotoranima, te da ih je sada samo stotinjak, mahom, starijih ljudi.

- Sve nam je oteto, dokazali smo da je zemlja Trnova polja naša očevina, djedovina, ali tu sada žive neki drugi ljudi. Kačavenda je i crkvu počeo graditi, pa stao, jer nije imao odobrenje. Vadeći šljunak na našem drugom, Velikom polju, na drugoj strani rijeke Bosne, na kome su ostali krateri, uništeno nam je 1.500 dunuma zemlje. Prije 10 godina planirana je gradnja pet mini hidroelektrana na Bosni od Doboja do Modriče, a jedna „cijevna III“ bila je planirana baš u Kotorskom, na ono malo naše zemlje što je ostalo čime bi se potopilo 400 dunuma zemlje, pa smo to zaustavili. Na mjestu „Enterijera“ Turska firma „IOIL“ je počela graditi fabriku ulja, mi se obradovali, eto nam radnih mjesta, kada Turci pobjegoše, nesuđena fabrika otišla u stečaj – kazao nam je Đuherić.

Hvala dijaspori

Kako je istakao, na zgarišta su se prvi put vratili 18. januara 2000. godine.

- Kako vidite kuće su obnovljene, Dom kulture, sportski poligon, sagradili su džamije, ali ljudi odoše. Kuće ostaju prazne, mladi odoše u svijet, jer ovdje ne vide život, nemaju posla. Ostaju stari. Eto, prije tri dana gledam, komšija Mirza Jazavac dođe iz Njemačke, pokupi djecu i suprugu, zaključa kuću, pozdravi se s nama i ode. Teško je to gledati. Za našu agoniju, za nestanak Kotorskog, kriva je politika, jer mi povratnici u RS nismo ničiji, ovi u RS nas ne vole, a ovi iz Federacije dođu samo po glasove. Hvala našoj dijaspori, da nije njih, pitam se od čega bi živjelo ovo bogalja što je ostalo u Kotorskom. Hvala im što dođu svojim kućama, bar ljeti, pa Kotorsko koliko-toliko oživi - rekao je Muhamed Spahić koji je u ratu izgubio sina.

Srušena džamija

U junu 1992. srpske snage s okolnih brda, u napadu artiljerijom na veliko bošnjačko naselje Kotorsko, do temelja su srušile Gornju džamiju.

Munara visoka oko 40 metara pogođena granatama srušila se u harem džamije i nije se raspala. Na red je desetak dana kasnije došla i Donja džamija.

Nakon povratka 2000. godine, Kotorani su, obnavljajući svoje popaljene i porušene kuće, počeli i gradnju svojih džamija. Gradeći Gornju džamiju, džematlije su odlučile da iz harema ne uklanjaju srušenu munaru, već su odlučili da ona tu ostane za buduća vremena kao svjedok urbicida i mračnih ciljeva jedne sulude politike.

Više o temi Doboj

Više o:

Doboj Kotorsko
NA VRH

Komentari

Podijeli članak na