Dvadeset godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, veliki broj građana koji su ostali bez krova nad glavom, i dalje živi u nepodnošljivim, za čovjeka ponižavajućim uvjetima u kolektivnim centrima. Ekipa "Dnevnog avaza" obišla je Kolektivni centar u Hrasnici, gdje 16 porodica živi u sobama od petnaestak kvadrata. Tu smo zatekli Miralema Salčina sa suprugom Elvedinom Hodžić i kćerkom Azrom.
Skučen prostor
U ovom centru, kako nam je rekao Miralem, živi već treći mjesec, a do tada su bili po raznim stanovima u kojima su dobrom voljom vlasnika živjeli uglavnom besplatno.
- Nemamo nikakva primanja. U ratu sam bio komandir jurišne čete na brdu Žuč, jedan od organizatora Pofalićke bitke. Ništa od toga, uprkos brojnim molbama svim nadležnima, nije mi pomoglo da ostvarim pravo na neku pomoć. Ovako mi država za koju sam se borio, vraća. Sada me je, vjerujte, stid reći da sam bio borac. Stidim se njihove sramote - ogorčen je Salčin.
Uvjeti za stanovanje i život su užasni, kaže supruga Elvedina. Prostor je malen i skučen, ali i tu je bolje nego na ulici.
- Sve vam je jasno kada vidite da svi stanari koriste jedno kupatilo i dvije mašine za veš. Ali, primorani smo na takav život. Prije nego što smo ovdje došli, selili smo se nekoliko puta, ali ne možete ni to stalno - kaže Hodžić.
Red ljudi
Ramiza Velić, njihova komšinica koju smo zatekli na kafi u njihovoj sobici, govori nam da je i ona tu tek nekoliko mjeseci. Sama je sa dvoje djece, muž joj je umro, a također nema nikakva primanja.
- Život je ovdje grozan. Zamislite kada ujutro krenete u kupatilo i vidite red ljudi ispred pa se po tri puta vraćate u nadi da je slobodno. Sve je to ponižavajuće i ubija dostojanstvo čovjeka - kaže Velić.
Nadležni iz Vlade Kantona Sarajevo, kažu stanari, obiđu ih s vremena na vrijeme, pogledaju treba li popraviti cijevi ili mašinu za veš, ali tu se uglavnom priča i završava. Za hranu i sve ostale potrepštine snalaze se sami.
Nana Semaida preživljava pletući čarape
U Centru u Hrasnici već devet mjeseci sama živi i 67-godišnja Semaida Čavkušić, a kako kaže, nije joj to prvi kolektivni centar u koji se sklonila da ne bi bila na ulici.
Čavkušić: Sklonila se s ulice
- Poslije rata sam ostala bez svega. Živjela sam u Centru u Ilijašu. Imam još samo kćerku, sin mi je umro u 17. godini. Preživljavam pletući čarape i džempere, koje prodajem. Vidite i sami gdje i kako živimo, imam ovu sobicu i kupatilo koje dijelim sa svima - rekla je Čavkušić.
