Ljepota sarajevskih mahala nadaleko je poznata zahvaljujući, prije svega, kulturi i običajima koje su donijele Osmanlije.

U Zlatnom dolu, kako su nekada zvali ovu dolinu, vakifi su počeli graditi prve objekte, nagovijestivši rađanje velikog grada. Od njih su se uz brda pružali sokaci, gdje su nastale prve sarajevske mahale, govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

Obluci iz Miljacke

Osim džamija i česmi, mahale je odlikovala i specifična stambena arhitektura. Kuće su građene od prirodnih materijala, ćerpića, drveta i kamena. Jedinstveni bosanski slog gradnje zadržao se i nakon odlaska Osmanlija, a Austro-Ugari su u njega ugradili i nove objekte.

Divanhane, verande, doksati ili kaldrme zadržali su se stotinama godina u našim mahalama i avlijama. Nešto se kroz historiju izmijenilo, ali kamen, a naročito kaldrma, preživjeli su čak i velike katastrofe, poput požara i ratova.

- Avlije su stoljećima najveći ukras bosanske kuće. Uvijek su imale korito ili bunar, kao i lozu, koja se penjala uz ograde i tarabe. Skoro sve avlije bile su popločane kaldrmom. Grubom su se popločavali sokaci i neke avlije, a svi oni koji su mogli, popločavali bi avlije finom kaldrmom ili oblucima – govori Garibija.

Garibija: Ukras bosanske kuće

Vađenje, prodaja i ugradnja oblutaka bio je unosan posao. U Sarajevu su se najviše vadili obluci iz Miljacke. Da bi kaldrma bila jednolična, u probiranju kamena koristila se halka, kroz koju bi probirači provlačili kamenje, tražeći što sličnije komade.

Velika preciznost

Najveća kaldrmisana sarajevska avlija danas krasi Svrzinu kuću, koja pripada Muzeju grada Sarajeva. Nizanje kaldrme tražilo je veliku preciznost, u čemu su se Sarajlije i nadmetale. Što je više kaldrma bila knap, odnosno što je bio manji razmak među oblucima, to je bila ljepša.

Dva načina nizanja

Danas razlikujemo bosanski i hervegovački načina nizanja kaldrme. Bosansko slaganje radilo se po plohi, a hercegovačko po vertikali. Oba su lijepa na svoj način i sačuvana su u starim kućama širom zemlje.

S vremenom je kaldrmu potisnula kocka, a kasnije i asfalt, samo su rijetki sokaci ostali ukrašeni kaldrmom.

Bijelile se kao biseri

Održavanje kaldrme bio je težak i mukotrpan posao, koji su uglavnom radile naše majke, nane, pranane. One nisu tolerirale da među kaldrmom bude travkica pa se svako malo moralo čupkati, čistiti i sređivati.

Zahvaljujući njihovoj pedantnosti i vrijednim rukama, sarajevske kaldrme, kako u kućama, tako i u sokacima, bijelile su se kao biseri.

- Toliko su je čistile da se ljeti moglo boso hodati po avliji, a to im je pomagalo i u suzbijanju pojave ravnih tabana. Čistoća avlije ljeti je bila poput one u kući pa se zastirala stazama kako bi bila što ljepše dekorirana – dodaje Garibija.