Vlasti su krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća pripremale grad za turističku atrakciju kojom bi stanovništvo dobilo dva značajna objekta. Prvi je rekonstrukcija Bembaše s bazenima i novom branom, a drugi gradnja žičare, koja će uvezati stari dio Sarajeva s vidikovcem na Trebeviću, govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Domaća proizvodnja
U to doba, ovo je bio najskuplji infrastrukturni objekt u gradu. Radilo se o takvom poduhvatu da su oči javnosti bile uprte u njegovu gradnju. Karakteristična po velikoj dužini od 2.100 metara i usponu od skoro 600 metara, bila je jedna od najvažnijih žičara u Jugoslaviji. Sarajlije su je upravo zbog tog uspinjanja češće zvale uspinjača nego žičara. Tadašnje kabine ili gondole bile su od aluminija i mogle su primiti četiri osobe, a pravila ih je firma iz Slovenije.
Vožnja od stanice do Vidikovca trajala je samo 12 minuta. Posebnost žičare bila je i u gradnji, koja je zahtijevala osam stubova, a realizirali su je radnici “Energoinvesta”. Sve na žičari i oko njene gradnje bilo je domaće proizvodnje, izuzev glavne mašine za pogon, koja je poručena iz Čehoslovačke.
- Žičara je otvorena 3. maja 1959. godine, tačno u 12.20 sati prva kabina s gostima krenula je ka vrhu Trebevića. Nije to bilo klasično otvorenje nego pravi spektakl. Hiljade ljudi su došle, a bili su prisutni visokopozicionirani predstavnici u BiH. Zvanično otvorenje pripalo je Ljubi Koji, istaknutom revolucionaru i predsjedniku Gradskog vijeća – pojašnjava Garibija.
U prvoj kabini, što je veoma interesantno, pored Koje, vozili su se i predstavnici Centralnog komiteta Grujo Novaković i Nisim Albahari. Žičara je tog dana prevezla 3.000 ljudi, a još toliko ih je ostalo i nisu uspjeli dočekati u redu. Bila je to besplatna vožnja. Opće oduševljenje Sarajlija donijelo je gradskim vlastima čak i neke probleme, jer su građani tražili da žičara radi do 22 sata.
Četvrta osoba- Priča s otvorenja bila je interesantna i zato što je u prvoj gondoli bilo i jedno dijete. Gradnjom nove žičare otkrio sam da se taj dječak zvao Dino. Zabilježena je i njegova fotografija među trojicom visokopozicioniranih uglednika tadašnje države. Naime, kako je živio u blizini Hrvatina, odakle je i početna stanica, mali Dino rastao je s gradnjom žičare i zavoljeli su ga svi oni koji su tu radili. Odlukom gradskih vlasti stavljen je kao četvrta osoba u prvoj kabini. Dini to, međutim, nije bila prva vožnja. Ovaj dječak se sve vrijeme u toku testne vožnji žičarom penjao i vraćao na početnu stanicu. Dino i danas živi u Sarajevu – navodi Garibija.
