STARO SARAJEVO

Ćerpič se pravio od zemlje, slame i vode pa gazao nogama i sušio

Vađenje šljunka iz Miljacke 1932. godine

M. DAKIĆ

16.7.2018

Još od kada je od male kasabe počeo nicati grad, njegova gradnja nije išla baš tako lako. Problem nije bio ni novac ni sistem nego dostava i nabavka građevinskog materijala, navodi Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada. 

Glavni građevinski materijali tog vakta bili su kamen i drvo, a za zidanje se koristio ćerpič. Posebno je bilo interesantno pravljenje ćerpiča. Poznato je da se pravi od zemlje, uz dodatak slame i vode. Ta zemlja se miješa, gazi nogama i odmah postavlja u kalupe koji se suše na suncu. Taj materijal koristio se u čitavom svijetu, uz manje izmjene u tehnici izrade. Poslije ga je zamijenila cigla, koja se pekla umjesto da se suši, a pravila se od gline.

- Ima nešto interesantno u toj gradnji ćerpičem. Tadašnje kuće imale su svoje kamene podrume, odnosno magaze. Zemlja iskopana za magazu, poslije se koristila za ćerpič. Na taj način se racionalno koristio materijal i štedilo se na prijevozu - pojašnjava Garibija.

 Brojne ciglane

U 19. stoljeću, u Sarajevu i drugim krajevima cigla je preuzela mjesto ćerpiču. Nikle su brojne ciglane u našem gradu pa je cigla u doba Austro-Ugara postala glavni građevinski materijal za gradnju.

Baš u to vrijeme pojavio se i novi materijal beton. Njegovo osnovno vezivno sredstvo bio je cement, koji se dobiva pečenjem gline vapnenca i lapora. Tako se miješanjem cementa, vode i šljunka dobiva beton, to jest vještački kamen.

Sarajevo je bilo prvo mjesto u Austro-Ugarskoj carevini gdje se testirao ovaj novi materijal, a to je bila Careva ćuprija, koju su napravili 1887. godine i traje do danas. Naravno, beton je, da bi bio tako izdržljiv, mora biti ojačan željeznom infrastrukturom, odnosno armiran. Slobodno možemo kazati da je to bila megastruktura za ono vrijeme.

Za gradnju betonskih konstrukcija veoma je važan bio i šljunak. Danas možda djeluje malo smiješno, ali šljunka nije bilo mnogo, a njegova nabavka bila je skupa. U to doba, šljunak se mogao nabaviti samo iz rijeka, za razliku od danas, kad se melje u drobilicama i kada je do njega mnogo lakše doći.

Upravo taj riječni šljunak dovlačila je Miljacka. Pored mulja koji je plavio dolinu i po čemu je rijeka dobila i ime, sada je rijeka počela snabdijevati građane sitnim šljunkom s vodenim pjeskom ili kvarcom. Kada bi se nabujala Miljacka počela povlačiti, građane je očekivao poseban posao vađenje šljunka iz Miljacke, transport i prodaja.

Obično bi se šljunak nakupljao i nanosio u riječnim krivinama. A najveće mjesto za vađenje i prodaju šljunka bilo je pored Mevlevijskog mosta, ispod bazena na Bembaši, gdje Miljacka pravi oštar luk.

- Za potrebe gradnje u Sarajevu koristio se šljunak i iz drugih rijeka u našoj dolini, poput Željeznice i Zujevine, te nekih jačih potoka. Šljunak se ručno vadio, a zatim jakim bosanskim konjima razvlačilo po Sarajevu. Trgovci bi ga s rijeka prenosili na deponije, a s deponija se dostavljao mušterijama po gradu. Jedna od najpoznatijih deponija u Sarajevu bila je na At mejdanu - ističe Garibija.

 Nizak vodostaj

Iz Miljacke bi se šljunak vadio tako što bi konji s lijeve strane silazili u nizak vodostaj na obalu rijeke. Nosili bi posebne samare, na kojima su postavljeni drveni sanduci, kako bi konj imao ravnotežu. Oni bi se punili šljunkom, a onda bi se izvlačili i nosili na željenu lokaciju.

 Umjesto šljunka ćumur 

Vađenje šljunka iz Miljacke i ostalih rijeka trajalo je do poslije Drugog svjetskog rata, kad su vlasti to zabranile. S obzirom na to da je nova tehnogija već potisnula ovaj vid vađenja šljunka, tadašnjim kočijašima, koji su nekada vozili šljunak po gradu, ostalo je još samo da u brdovitim krajevima dostavljaju tešku robu i ćumur.

Šljunak iz Miljacke koristio se za gradnju brojnih objekata u Sarajevu koje i sada gledamo, a među njima je i Careva ćuprija .

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.