Jedini preostali ovčar s velikim stadom na području općine Fojnice je 65-godišnji Dževad Džafić iz naselja Gornja Mahala, gdje zimi živi sa suprugom Suvadom.  

 Napasa stado

Svake godine početkom maja Džafić ide na 18 kilometara udaljene Tješilske staje, gdje ima kolibu i gdje do snjegova napasa stado. Ove godine je, kaže, s ovcama do Matorca izašao tek početkom juna, jer je svaki dan padala kiša i bilo hladno.

- Trenutno imam 180 ovaca, a znao sam ih imati i više od 500. Imam i šest pasa čuvara, od kojih su dva pulina (psi koji vraćaju zalutale ovce, op. a.). Ima još ljudi u Fojnici koji se bave ovčarstvom, ali imaju manja stada. Na obroncima Matorca provodim vrijeme dok ne padne snijeg, a jedne godine sam bio cijeli decembar. Prođu kosom Matorca planinari, ljubitelji prirode, neki svrate, neki i zalutaju pa pitaju kuda je put ili planinarska staza – priča nam Džafić.

Dodaje da je nekoliko puta izgubljenim prolaznicima i pomogao.

- Sjećam se, jedne prilike bila misa na Vran kamenu na Matorcu. Uvečer magla i oko 22 sata psi zalajaše, izađem iz kolibe kad iz mraka neko zove „Pomagaj ako Boga znaš“. Mladići zalutali s mise i čuli zvono na mom konju i počeli dozivati u pomoć. Dođoše oni, ma pomodrili od studeni. Dam im odjeću drugu da obuku, pravio sam nekakav sataraš, pojedoše i dam im po čašu toplog mlijeka, nazovem im roditelje, javim da su kod mene - prisjeća se Džafić.

Dodaje da je u divljini teško živjeti jer prijete brojne opasnosti, ali da on to voli. Imao je, kaže, i bliske susrete s divljim svinjama i medvjedima, a jedan će pamtiti dok je živ.

- Zalajaše psi, pogledam, kad digao se medvjed na zadnje noge, a oni oko njega. Pošto sam bio malo iznad njih, počnem ga gađati kamenjem. Kako ga koji pogodi, tako brunda i lomi jeliće. Onda sam bacio nekoliko petardi i ode on prema Runjavici. Nije prošlo dugo, kad psi ponovo zalajaše. Izađem iz kolibe, kad se vratio medo. Onda sam iz puške opalio metak uvis i on je pobjegao – priča Džafić.

 Jednom ga je, kaže, udario i grom.

Ostao obruč

- Bio je 13. septembar, a ja ponio kanticu da uberem borovnica. Iznenada iznad Golice poče grmjeti, odjednom mi ispade kantica, prevalim se na stranu i onesvijestim se. Kad sam došao svijesti, kiša pada kao iz kabla, od mojih gumenih čizama ostao samo onaj obruč na vrhu, odjeća ko za ponjave sva istrgana, a kaiš prekinut. Zakotrljam se niza stranu i zovnem neke berače borovnica, koji su mi pomogli da dođem do kolibe – završava svoju priču Džafić.

 Pravi sir, vunu neće niko

Džafić kaže da ovce jednom dnevno muze, a od mlijeka pravi sir.

- Imam narudžbi, ali i sebi ostavim. Vunu slabo prodajem, neće je niko ili je plaćaju 20 feninga, pa više volim dati džabe. Ovdje sam i veterinar svojim ovcama, kad ih bole papci, perem ih benzinom, a kad ih boli vime, dam im injekciju, ako imaju ranu, stavljam mehleme, kad ih boli stomak, masiram. Ništa mi nije teško - kaže Džafić.