Adnan Šečić iz bihaćkog naselja Luke ima 44 godine i stopostotni je ratni vojni invalid – paraplegičar.

Nabavka pelena

Nepokretan je od ratne 1994. godine, kada je kao pripadnik Jurišne čete Trećeg bataljona 501. slavne brigade Petoga korpusa Armije RBiH nakon agresorske kontraofanzive ranjen u rejonu Turskog kozjena, u akcijama prvog oslobađanja Ripča i Kulen-Vakufa.

Ukazao nam je na problem učestalih revizija rješenja o invalidnosti koje za ovu kategoriju smatra nepotrebnim.

– Revizije se vrše svake dvije-tri godine. Do sada sam bio na njih desetak. Kod nas nema promjene i stanje je stopostotni trajni invaliditet prve grupe. Međutim, tu samu reviziju RVI nazivaju maltretiranjem. Ne može amputircu narasti noga, a paraplegičar neće prohodati. Ove kategorije se već jednom moraju podvesti pod trajni invaliditet i da se ta revizija prekine za te kategorije - kaže Šečić.

Ključni problem paraplegičara, kako kaže Šečić, su neodgovarajuća ortopedska pomagala.

 – Nekoj firmi dodijeljen je tender za nabavku pelena. To nisu pelene, to su najloni. Imate invalide koji su nepokretni, kvadriplegičari kojima danas četiri puta treba zamijeniti pelenu. Zbog takvih „najlonskih“ pelena javljaju im se rane – dekubitus i onda nastaju veći problemi – objašnjava Šečić.

Upravo zbog ovoga Adnan potencira partnerski odnos i stalne razgovore predstavnika Udruženja paraplegičara sa Zavodom zdravstvenog osiguranja USK kako bi dobili kvalitetnija ortopedska pomagala.

Ranice i dekubitus

 – Uzmimo, naprimjer, nabavku pomagala sandekubitalni jastuk. Na tender Zavoda može se javiti Kinez s običnim šlaufom koji košta 5 KM, da ti se nakon dva sata sjedenja počnu javljati ranice, dekubitus. Nakon dva sata... a ja sam čovjek koji je 24 sata u kolicima. Mora se paziti kakvo ortopedsko pomagalo dobivamo - upozorava Šečić.

Prilagođen automobil 

U svakodnevnom životu mu pomaže supruga Deana, a, osim invalidskih kolica u kući pomoću kojih obavlja sve što treba, mobilnim ga čini i automobil prilagođen njegovom invaliditetu i potrebama.

Prva od pet kuća

Po završetku rata, ratni paraplegičari su zbog specifičnog zdravstvenog stanja bili smješteni u Lječilištu Gata i tadašnji gradonačelnik Bihaća Adnan Alagić i premijer USK Mirsad Veladžić su na inicijativu ove kategorije stopostotnih RVI-a iznašli model da se stupi u izgradnju kuća za paraplegičare. Na svoj krov nad glavom Adnan je čekao oko dvije godine i zahvaljujući Fondaciji „Pomoć žrtvama rata“ 1998. godine uselio u jednu od prvih pet izgrađenih kuća za paraplegičare.

Visoka smrtnost

Šečić upozorava i na visoku smrtnost paraplegičara.

- U Bihaću je broj paraplegičara gotovo prepolovljen pa za nekoliko godina ove populacije više neće biti – kaže on.