LIFESTYLE

OTKRIVENA MRAČNA TAJNA KENNEDYJEVIH Zbog karijere kćerku poslao na lobotomiju

Gde je nestala Rosemary

(Am. K.)

3.9.2015

Nedavno su objavljene dvije knjige koje bacaju potpuno novo svjetlo na slavnu američku porodicu Kenedi (Kennedy), prvenstveno na oca porodice – Džozefa (Josepha), piše Daily Mail.

On je, naime, svoju kćerku s 23 godine tajno poslao na lobotomiju kako bi spasio potencijalne političke karijere svojih sinova. Iako su mu sinovi stvarno ostavili veliki trag u američkoj politici, da li je to bilo vrijedno zdravlja i života kćerke?

Cijela priča otkriva se u knjigama "The missing Kennedy" (Nestali Kenedi), koji je napisala Elisabeth Koller, i "Rosemary: The hidden Kennedy daughter'" (Rozmeri: Skrivena Kenedijeva ćerka) koju je napisao Kejt Kliford Larson (Kate Clifford Larson).

Prema Larsonovim novim historijskim izvorima i informacijama koje je Koler-Pentakof skupila od svoje tetke, časne sestre iz Svetog Koleta - katoličke insitucije za invalide i nemoćne u Džefersonu u Viskonsinu, u kojoj je Rozmeri živjela više od pedeset godina, nastale su dvije biografije nesretne Kenedijeve kćerke.

Sve je počelo 13. semptembra 1918. godine kad je Rouz Kenedi ()dobila trudove u svojoj kući, u kojoj je bila prisutna samo medicinska sestra. Pozvan je doktor, ali je on kasnio, pa je sestra prvo natjerala buduću majku da drži stisnute noge kad je trebala da počne 'da gura'. Kad Rouz više nije mogla da izdrži, sestra je odlučila da zadrži porod pod svaku cijenu pa je navodno dva sata držala rukom bebinu glavu u porođajnom kanalu, kako ne bi izašla prije dolaska doktora.

ketlin-rozmeri-rouz-kenedi

Ketlin, Rozmeri i Rouz Kenedi

Pretpostavlja se da je beba ostala bez kiseonika, zbog čega je došlo do oštećenja mozga. A roditelji malene Rozmeri brzo su primjetili, kako je djevojčica rasla, da dosta kaska za drugom djecom njene dobi.

U svojim memoarima objavljenim 1974. godine, Rouz Kenedi napisala je da je njena kćerka propuzala, ustala, prohodala i rekla prve riječi jako kasno.

Rozmeri je imala problema s izvršavanjem najjednostavnijih zadataka poput pisanja i sporta, a bila je i puno nespretnija od braće i sestara.

Kad je trebala da pođe u školu, njena majka je potražila pomoć stručnjaka, koji su je obavijestili da joj je kćerka 'retardirana', što je izraz koji se koristio za sve moguće vrste mentalnih poremećaja.

Kenedijevi su pokušavali da sakriju njeno stanje, ali što je bila starija, to je bilo teže nastaviti sa tim. Druga ćerka, Junis, kasnije je izjavila da se sjeća da je Rozmeri često imala napade, i da je bila sklona izlivima bijesa.

Kad je Rozmeri imala 11 godina, Džozef i Rouz su kćerku poslali u prvi od niza internata za djecu s posebnim potrebama, iako nikad nije prešla gradivo trećeg/četvrtog razreda. Rozmeri im je za to vrijeme slala pisma u kojima bi im zahvaljivala što su je posjetili i molila ih da opet dođu jer je 'tu svaki dan jako usamljena'.

Kad je Rozmeri imala 19 godina, njen otac je postao ambasador SAD-a u Velikoj Britaniji, pa su svi, uključujuči i Rozmeri došli u London. Otac se ovdje jako ljutio na njenu školu jer je počela da se goji, što on nije želeo da se dopusti.

 

junis-rozmeri-kenedi

Junis i Rozmeri Kenedi

U ranim 20-im godinama, Rozmeri je odjednom procvjetala u lijepu i privlačnu mladu djevojku koja je znala noći da pobjegne iz internata i luta ulicama Vašingtona ("Washington), gdje su u međuvremenu živjeli.

U to vrijeme Džozef je već polagao temelje za političke karijere svojih sinova i posljednje što mu je trebalo bio je skandal u kojem bi njegova bolesna kćerka ostala trudna s nepoznatim muškarcem. Smišljajući šta da preduzme svojoj supruzi je spomenuo eksperimentalnu operaciju mozga poznatiju kao lobotomija.

Njihova kćerka Ketlin sprovela je istraživanje o kontroverznoj proceduri, na majčinu molbu, i zaključila da nema šanse da će Rozmeri podvgnuti tako nečemu.

 Ipak „glava porodice“, Džozef, odlučio je da ignoriše ostale članove porodicu i brzo je zakazao operaciju bez da se dalje dogovarao o tome s bilo kim u porodici, uključujući i suprugu.

Nakon jezive operacije, Rozmeri više nije mogla da govori, smanjila joj se pokretljivost, pa ostatak života više nije mogla da se brine o sebi.

Nakon svega, otac, koji je osjećao krivicu, nije mogao ni da je posjeti, a majka Rouz tvrdila je poslije da joj suprug 20 godina nije htio da kaže šta se dogodilo njihovoj kćerci.

Porodica nije znala gde je, a niko nije ni postavljao previše pitanja. Kao da je uz slučaj te kćerke bio vezan ugovor o tajnosti, pa je Rozmeri majka posjetila tek 1961. godine, nakon što je Džozef doživeo moždani udar i ispričao sve ženi.

Navodno je, ugledavši majku, Rozmeri, koja je u trenutku majčinog dolaska bila u šetnji uz pomoć časne sestre, potrčala u zagrljaj majci, koju je zagrlila da bi zatim počela da je udara po grudima i da vrišti na nju.

1970-ih godina i ostatak porodice počeo je da joj dolazi u posjete, a njen nećak prisjeća se da je voljela da odlazi u šetnje, pliva i da se karta, kao i da je uživala u dobijanju komplimenata.

Majka nikad nije u javnosti progovorila o lobotomiji svoje kćerke, nego je govorila da je Rozmeri 'izgubila pamet nakon jedne nesreće".

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.