Aleksandar Vučić opet ubjedljivo pobijedio na izborima. To više i nije vijest. Trijumfi nekadašnjeg malog od kužine četničkog vojvode Vojislava Šešelja, autora one huškačke izjave „za jednog ubijenog Srbina likvidirati stotinu Muslimana“, već postaju rutinska stvar. Vučić je poznati radoholik. Nije gubio vrijeme kako bi između premijerskog i predsjedničkog mandata totalno okupirao državne institucije i, uglavnom, sve medije u Srbiji.
Ipak, brutalna propaganda, pa ni, nedvojbeno, diktatorske metode vladanja, ne bi bile dovoljne za sve Vučićeve pobjede samo kad bi naprednjački vožd u političkoj areni imao ozbiljne suparnike. Sterilna i posvađana politička konkurencija od njega je napravila balkansku verziju Vladimira Putina.
Na prekjučerašnjem beogradskom sajmu demokratije nijedna opoziciona partija nije prešla izborni cenzus od pet posto. Demokratska stranka (uz koju su ovog puta bili i njeni bivši lideri Boris Tadić i Zoran Živković) doživjela je potpuni fijasko s dva posto podrške. To će biti dovoljno za konačno eutanaziranje stranke koja je nekada predstavljala rijetku alternativu radikalima i desničarima u našem komšiluku.
Propast opozicije u Beogradu posljednje je besplatno upozorenje i školska lekcija ljevici u BiH o tome kamo vode međusobne svađe, sukobi i bolesne sujete u izbornim okršajima s režimom. Nema, naime, Vučić pod svojom komandom ni više, a ni manje vlasti, moći i medijske artiljerije nego što ih posjeduje Bakir Izetbegović.
Svaki režim, pa i ovaj SDA-ov, moguće je srušiti samo udruženim snagama i zajedno. Na tom putu nema mjesta za bildanje kvazipatriotske demagogije kakvu nam posljednjih dana demonstriraju Željko Komšić i Denis Bećirović. I dok prvi sa TV ekrana neselektivno rešeta i rafala iz imaginarnog mitraljeza, drugi se bavi narodnim neprijateljima i doratima.
Režim se ne pobjeđuje ublehama i frazama, već zajedničkom akcijom. Ako šefovi bh. opozicije u to ne vjeruju, neka skoknu do Beograda. I raspitaju se kod čelnika Demokratske stranke. Oni to valjda (naj)bolje znaju...
