MINUTA

SREBRENICA Kad šutiš...

Piše: Bakir HADŽIOMEROVIĆ

11.7.2018

Uoči 11. jula važno mi je vidjeti Emira Suljagića. Da uz njega šutim. Šutimo, tako, i šutimo zajedno. Šutimo dosljedno! A, opet, ta se naša tišina k'o ne da. Pa okolo stola obilazi i odzvanja glasno, dodirnuti je u zraku i rezati možeš.

Sve mi je svoje davno rekao, srce mi je dao. Svoje sam mu srce ostavio. Znali smo tih godina i zaplakati, u nekom polumraku, drugi da nas ne vide...

A onda je prelomio - posvetit će se dokumentiranju krvave istine o Srebrenici. Godinama je bilježio i “kopao” po arhivima. Haškim i sarajevskim. Prikupljao dokaze, od beogradskog zlikovačkog Generalštaba do paljanskog zločinačkog brloga.

Pronalazio naredbe, odluke, vojne rasporede, inžinjerijske radove. Zapisivao vlastita i sjećanja slučajno preživjelih. Zakleo se tada i obećao sebi, zagrist će i dokumentirati istinsko zlo, tu užasnu mašineriju smrti koja je nedužne Srebreničane pod crnu zemlju zakopa(va)la. “Mapiranje” genocida zapravo i jeste smisao, najsvetiji životni zadatak Bosancu i Hercegovcu, Hercegovki i Bosanki. Za preživjelu žrtvu genocida posebno je bitno. Svoj zadatak, to samoobećanje, Emir je mlad ispunio!

Pisao je potresno, bolno, razarajuće. Žrtve, valjda, drugačije ne umiju. Njegove knjige prevedene su na sve velike svjetske jezike. Čitaju ih neki daleki i nepoznati ljudi. Na centralnim policama imaju ih važne biblioteke, parlamenti, naučni instituti...

Jer, ništa nije važnije od prijatelja. S kojim možeš da šutiš. U julu. O Srebrenici.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.