Migrantska kriza u Bosni i Hercegovini otela se kontroli. I dok dramatične scene iz Krajine postaju uznemirujuća svakodnevica, nadležne državne institucije demonstriraju kolektivnu nezainteresiranost. 

Rukovodilac Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić uglavnom izbjegava neugodne teme, pa je tako i migrantsku problematiku izbacio iz vlastitih prioriteta. Profinjeni želudac predsjedavajućeg ne podnosi tuđu muku. Naprosto, povraća mu se od prljavštine i neimaštine.

Resorni ministar sigurnosti punim se kapacitetom natovario na društvene mreže. Odatle Dragan Mektić soli pamet, prosipa vulgarnosti i uglavnom zagađuje okolinu. Osim toga, Krajina, jelte, pripada Federaciji BiH, a SDS-ovcima Mektićevog kalibra to je neugodni gostujući teren.

Ni ministrica ljudskih prava i izbjeglica Semiha Borovac ne namjerava se (u)petljati u svoj posao. Znatno je ugodnije obilaziti sarajevske vjersko-skorojevićke manifestacije nego pomagati unesrećenima. Da se Borovac lično pita, patnje Krajišnika trebalo bi totalno cenzurirati, jer kvare opšte društveno blagostanje i frizuru neprolazne funkcionerke.

Kao i obično, para vrti gdje burgija neće. Niko pouzdano ne zna koliko je Evropska unija šoldi halalila da kompletnu Bosansku krajinu hinjski i planski pretvore u turobni migrantski geto. Špekulira se o uplatama od nekoliko desetina do stotinjak miliona eura.

Istovremeno, prvobitne sumnje kako stranački miljenici - strateški uhljebljeni po različitim agencijama i službama - provode drumsko razbojništvo na aktuelnoj krizi, sve se konkretnije dokazuju. Zato vladajuće iz SDA, SDS-a i HDZ-a nervira rasprava o finansijskim injekcijama iz Brisela. Na kraju krajeva, valja od nečega živjeti i poslije isteka mandata.

Neodgovorno je migrantsku krizu rješavati isključivo preko leđa Bišćana, Kladušana, Cazinjana... Humana je, razumije se, empatija prema nesretnicima sa Bliskog istoka i Magreba. Međutim, šta da radimo sa domaćim žrtvama velike seobe naroda? Gdje je, pitam se, nestala naša briga za Krajišnike?