Da se razumijemo, upravnik „Dinama“ nije anđeo. Naprotiv! Bahatost, nevaspitanost i primitivizam karakterne su osobine koje godinama krase lik i (ne)djelo Zdravka Mamića. Ako mene pitate, najpoštenije bi bilo da za inkriminirane muljaže odgovara tamo gdje su i počinjene, u Hrvatskoj, dakle. Umjesto toga, Mamić će utvrditi položaje na međugorskom kamenjaru, odakle zabavlja dokoni svijet čudnovatom presumpcijom vlastite nevinosti u nedovršenom sudskom procesu.
Ovih je dana hrvatsko pravosuđe raspisalo novu potjernicu za gazdom najtrofejnijeg nogometnog kluba u susjedstvu. Potom je sumnjivo lice rekreativno privedeno nadležnoj bosanskohercegovačkoj instituciji koja se uopšte ne zalijeće na akcijsku ponudu Mamićevog pansionskog smještaja unutar popularne zagrebačke kaznionice. Zloupotreba pogrešno skrojenih zakona redovno izbije na nepravdu. To se pokazalo i u dotičnom predmetu. Stoga je krajnje neozbiljno očekivati skoriji rasplet administrativne sapunice.
Mamićevo izručenje principijelno ne bi trebalo osporavati. Međutim, jednak pristup valjda se očekuje i od zagrebačkih autoriteta. Zbog ignoriranja zvaničnih odluka bh. institucija, a nerijetko i usljed drskog nepoštivanja sudskih presuda, iz BiH je u Hrvatsku zbrisalo najmanje četrdeset krupnih kriminalaca, okorjelih ratnih zločinaca te ubica različitih kalibara. Birokratskim jezikom kazano, bjegunce amnestiraju isključivo kockaste domovnice.
Sjetimo se, naprimjer, jednog presuđenog lopova, državnog neprijatelja i nekadašnjeg šefa ovdašnjeg HDZ-a. Zovu ga Ante, prezime mu znate. Jelavić se, naime, zaslužene zatvorske kazne kutarisao jednostavnim preseljenjem na bolji i pravedniji svijet, u strogi centar Zagreba. Ne zaboravimo ni optuženog ratnog zločinca, zloglasnog generala HVO-a Zlatana Miju Jelića. Kriv je za ubistva, maltretiranje i progon mostarskih Bošnjaka. I opet nikom ništa, živi pod punom zaštitom hrvatske države.
Mirno spavajte, Zdravko, Zlatane, Ante. Za izručenje je potrebno dvoje.
