Nažalost, nema smrtne kazne, prvi je odgovor Hatidže Mehmedović, predsjednice Udruženja „Srebreničke majke“, na pitanje kako će Tribunal u Hagu odgovoriti na zločine koji su stavljeni na teret bivšem predsjedniku RS, zločincu Radovanu Karadžiću.

To što je Hatidža javno izrekla osjećaju i misle hiljade majki kojima je  Karadžićeva politička i vojna ruka pobila djecu i ostavila ih da za njima pate i boluju dok su žive.

Majke Srebrenice i cijelog Podrinja, majke Prijedora... s razlogom ima da žale zbog nepostojanja smrtne kazne u haškim pravilima, kako god to neko tumačio.

Upravo s pokoljem u Srebrenici, Karadžić je dovršavao svoju predratnu prijetnju o nestanku muslimana, čija je provedba započeta u Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru, a okončana u ovoj maloj siromašnoj enklavi. Doduše, nije mu baš sve išlo prema planu, ali je išlo dovoljno da unesreći hiljade i hiljade porodica u BiH.

To što Karadžić može dobiti doživotnu robiju za zločine za koje mu se sudi, za majke poput Have Tatarević ili Hatidže Mehmedović nije nikakva utjeha. Možda jeste postignuće djelića pravde, ali za ubijene sinove, muževe, braću, porodice bez potomstva ili nepronađene kosti onih koje je pobio, život i na doživotnoj robiji za Karadžića je nagrada.  

Hatidža Mehmedović rođena je u Sućeski kod Srebrenice. U genocidu 1995. ubijena su joj dva sina, suprug, brat i brojna rodbina. Živi sama u Srebrenici.