Kada se 1995. godine s bratom i sestrom našla u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, Srebreničanka Advija Ibrahimović, kaže, iako dijete, bila je svjesna da njena budućnost zavisi najviše od njenog ponašanja, učenja i rada.
Još 1992. godine ubijena joj je majka, a tri godine kasnije u genocidu ubijen joj je i otac. Njihovu pažnju i ljubav, ma šta ko o tome mislio, kaže, pokušavali su nadoknaditi odgajatelji iz Doma u kome je živjela s bratom i sestrom. Bila je dobar učenik i nakon srednje škole odlučila je studirati pa je u redovnom roku završila Visoku zdravstvenu školu u Tuzli. Iako nije mogla dobiti posao u svojoj struci, povremeno je radila druge poslove i tako izdržavala sestru i brata, koji su nakon punoljetstva morali napustiti Dom.
Svi se sjećamo Advije i njenog govora na otvaranju Memorijalnog centra u Potočarima. Otresita, iskrena, samouvjerena, bez patetike i samosažalijevanja, odlučna da istinu o genocidu u Srebrenici čuje svijet, njeno obraćanje izazvalo je suze čak i u očima tada prisutnog predsjednika SAD Bila Klintona.
Danas je Advija u grupi Srebreničana koji svijetom svjedoče o razmjerama genocida u kome je ubijeno više od osam hiljada srebreničkih muškaraca i koja, zahvaljujući izgrađenom samopouzdanju, obrazovanju i kulturi ponašanja, ne dozvoljava negatorima genocida da lažima pobijede istinu, ali i čini sve da dobro pobijedi mržnju i netrpeljivost među ljudima.
Advija Ibrahimović trenutno živi i radi u Njemačkoj. Obnovila je kuću u rodnom selu u Srebrenici i redovno posjećuje BiH. Odlično govori engleski i njemački jezik i čest je gost međunarodnih konferencija i foruma na kojima govori kao žrtva genocida.
