KULTURA

Kako sam građevini rekao “zdravo” i počeo da slikam

Umjetnik iz BiH s adresom u Švedskoj Ahmet Kapetanović Lippi

Merima ČUSTOVIĆ

10.8.2014

 


Rođen u Trebinju 1948., tri godine po završetku Drugog svjetskog rata, Ahmet Kapetanović Lippi domovinu je morao napustiti u maju 1992. godine, na početku agresije, jer se bojao za svoju djecu. Otišao je u Beograd, računajući da će tamo ostati kratko, ali je, kako kaže, “bio nerealni optimista”.

Volio školu

- Iz Beograda su moja supruga Mahira i dvoje djece Sanja i Sadik otišli u Sloveniju, a ja sam otišao na drugu stranu. Istekao mi je pasoš pa sam morao otići u Makedoniju da ga produžim. Iako je to bilo nemoguće za bh. građane, dobri ljudi su nas puštali da idemo, da bježimo, a da nas ne zavode u protokol. Preko Bugarske, Rumunije i Ukrajine stigao sam do Češke, gdje sam čekao familiju iz Slovenije. Kada smo se napokon sreli, nismo znali gdje da idemo. Ukrcali smo se na brod u Poljskoj i stigli u Švedsku, gdje i danas živimo - ispričao nam je Kapetanović.

Njegova životna priča počela je u kamenom, suncem okupanom gradu na krajnjem jugu Hercegovine.

- Kao djeca, vrijeme smo provodili na rijeci. Svi smo sa četiri-pet godina znali plivati, jer su nas stariji momci bacali u rijeku pa se snalazi. Poslije osnovne škole, htio sam da idem u Srednju umjetničku u Sarajevu, ali kako sam rano izgubio oca, majka se plašila da me tako mladog šalje. Upisao sam Srednju arhitektonsko-građevinsku školu. Bio sam dobar đak, volio sam školu, jer sam tamo nalazio drage, pametne učitelje. Poslije srednje škole, upisao sam studij arhitekture u Sarajevu, gdje sam dogurao do druge godine. Prekinuo sam sa studijem, jer sam se zaposlio. U Sarajevu sam radio sedam-osam godina i vratio se u Trebinje, gdje sam zasnovao porodicu - ističe Lippi.

Dugo je radio kao građevinar, a čak je imao i privatnu firmu s kojom je u Dubrovniku vršio restauraciju objekata. Teškog posla se odrekao nakon što su mu u Švedskoj ustanovili tešku bolest, kada je počeo ispunjavati životni san i počeo slikati.

 

Za poklon

 

- Desetak mojih vršnjaka, koji su imali sličan život, nije više živo. Jer, građevinarstvo je terenski posao, išlo se u kafanu, pušilo se mnogo, vodio se opasan život. U Švedskoj sam prvo htio umrijeti. Nije mi bilo stalo da živim, jer ništa ne može pokositi čovjeka kao nepravda. Prolazio sam kroz teške operacije, a uporedo sam učio švedski. Shvatio sam da, ako ću živjeti tamo, moram prezentirati sebe i svoj život sam. To učenje jezika se poslije isplatilo, jer sam mogao napraviti prvi korak. Odlučio sam da više neću trčati ni za čim, građevini sam rekao “zdravo” i počeo da slikam - istaknuo je Lippi.

Oduvijek je pomalo slikao. Kako i ne bi kada je još kao dječak imao čast da sa svojim drugarima prisustvuje izložbama koje je za njih priređivao zagrebački đak Ejub Begović. Puštao ih je da gledaju kako radi, kako iz bijelog izvlači dubinu i formu.

- Tako se rodio i ostvario jedan, prema mom sudu, od najvećih bh. slikara Muradif Ćerimagić. Prvo djelo koje sam naslikao bila je kopija Van Gogovih (Gogh) "Suncokreta". I dok sam se bavio građevinarstvom sporadično sam slikao, napravio bih dvije-tri slike godišnje. Za umjetnost sam se definitivno vjenčao nakon što sam završio dvogodišnju školu u Švedskoj, gdje sam pronašao ono što mi je falilo u slikarstvu. Dok sam učio o švedskom modernom slikarstvu pronašao sam i slikare koji su 1931. trčali po sarajevskim kafanama i slikali konobare s fesom. Prve slike nisam sačuvao, a baš kao i najpoznatiji umjetnici, prve izložbe imao sam u bibliotekama i crkvama - dodao je umjetnik.

 

Prva izložba

 

Ističe da mu je, iako već živi bonus, namjera da živi još dugo kako bi sve stigao.

- Slike su umjetnikova duša na platnu. U početku ni moja supruga nije htjela imati na zidu ništa što naslikam, jer je bilo bolno, većina umjetnika je bila pod utjecajem rata. Prioritet u mom slikarstvu je pokazati snagu doživljenog, jer snagu budućeg nema niko. Želim biti iskren, bez uljepšavanja - pojasnio je umjetnik.

Ahmet Kapetanović Lippi član je Udruženja likovnih umjetnika u Švedskoj, a želi da postane i član bh. udruženja. Prvu izložbu u domovini otvorio je 8. avgusta u Memorijalnom ateljeu "Alija Kučukalić" u Sarajevu.

Lijen sam

- Lijen sam. Ustvari, ja stalno nešto radim, jer kada ništa ne radim, ja razmišljam, konstruiram, postavljam pitanja, pokušavam riješiti nešto neriješeno. Tako da je ta moja lijenost, zapravo, priprema za nešto što dolazi. Ali, kada počnem da radim, malo je diskriminatorski i nezgodno reći, ali radim kao crnac. Uglavnom, sve sam planove prije ili poslije ostvario.

Porodica najveća podrška

- Od sina Sadika pozajmio sam nadimak Lippi za umjetničko ime. On je studirao informatiku, a danas radi sa prijateljima. Prodaju ono što osmisle i sretni su što nemaju šefove. Kćerka je studirala jezike. Zaljubila se u Sarajevu, udala se, a zahvaljujući njoj sam dobio unuka, koji je moj novi podsticaj u životu. Supruga me najbolje poznaje.

 

 

 

Komšija Srđan Aleksić

- Poznavao sam Srđana Aleksića i njegovog oca. Bili smo komšije dok sam bio u roditeljskoj kući u Trebinju. Fina porodica. Radetov sin postupio je ljudski, braneći komšiju Bošnjaka. Ali, zlo je tada bilo toliko da su nestajali dobri ljudi na bilo kojoj strani.

 

 

 

Voljeli smo Tita

- Mi, stariji, živjeli smo u drugom periodu i ne možemo poništiti da smo voljeli Tita. Nikada nisam bio u partiji, jer mi je bilo normalnije da idem na partiju remija nego na partijski sastanak. Ja sam iz one generacije što je protestirala 1968. Imali smo snove o humanoj državi. Možda će to nekada biti. Ja vjerujem u to. To je nezaustavljiv proces.

 

 


Prioritet u mom slikarstvu je pokazati snagu doživljenog, jer snagu budućeg nema niko

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.