KULTURA

Od logoraša i žrtve rata do zadovoljnog čovjeka

Džemal Emrić, počiteljski slikar s adresom u Kaliforniji

Merima ČUSTOVIĆ

17.8.2014

 

Starim stvarima vraća život, a enterijere i eksterijere pretvara u pravu raskoš, nalik onoj kakvu imaju dvorovi iz bajki. Džemal Emrić, počiteljski slikar s adresom u Kaliforniji, različitim umjetničkim tehnikama ispunjava snove svojih klijenata.

Rođen je 1958. u Sisku, a od 1968. do završetka rata u BiH živio je u bh. srednjovjekovnom gradu na Neretvi. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1983., a nakon toga je skoro deset godina predavao umjetnost u Srednjoj školi u Čapljini.

Ostaviti sve

- Imao sam atelje u svojoj kući u Počitelju i u počiteljskoj medresi. Slikao sam apstraktne radove, kao i ekspresionističke sa malo više akcije. Slikao sam i po narudžbi - narove, Bunu, Mostar... A onda se desio taj prokleti rat - počinje svoju priču Emrić, prisjećajući se najtežih trenutaka u svom životu, kada je dva mjeseca proveo u logoru Gabela.
 
Domovinu je morao napustiti. I tako je, nakon puštanja iz logora, postao izbjeglica.

 

U sve obavezno ukomponiram svoju Hercegovinu, malo mog kamena iz Počitelja, malo one crvene od nara, pravim otiske naših rukotvorina u zidovima

 

- Da sam bio sam, da nisam bio oženjen, da nisam imao djecu, nikada ne bih napustio BiH. Nije bilo lako ostaviti sve. Dolazim skoro svake godine u Počitelj, a posljednja tri puta su mi najteža. Prije tri godine majka mi je preminula, a sad je otac bolestan, na postelji - kaže Emrić.

Prva njegova destinacija u tuđini bila je Njemačka.

 

Jedno od djela umjetnika

 

- Napravio sam u Berlinu izložbu o ratu. Slikao sam povrijeđene ljudske glave bez lika. Slike su bile teške, jer su govorile o tragediji jednog naroda, jednog uma koji je preživio logor. Poslije sam se opet vratio apstraktnom slikarstvu i malo vedrije počeo da razmišljam, ali sve te slike bile su vezane za nostalgiju za prostor odakle dolazim, sunce, Neretvu, miris breskve, jorgovana - pojašnjava Emrić.

U Ameriku se preselio 1998. i već 16 godina sa prodicom živi u San Hozeu. Morao je sve ispočetka - učiti jezik i snalaziti se. Radio je u prodavnici namještaja i gipsanih skulptura, koje je trebalo farbati, osmisliti ih, dati im život, a onda se 2000. godine osamostalio. Danas za život zarađuje dekorirajući domove bogatih Amerikanaca, u slobodno vrijeme slika, kuha i pravi  izvrsna vina bez hemikalija.

Moj pečat

- Već 14 godina radim samostalno. Nikada nisam imao nikakvu reklamu, uvijek je to bilo po preporuci. Za ovaj posao je interesantno to što podrazumijeva luksuz, a ekonomska situacija je malo nestabila pa, onda, ljudi ne troše pare za ono što nije prijeka potreba. Nije pukla cijev u kupatilu da se mora promijeniti. Uglavnom, posla ima, zadovoljan sam. Radim po željama, a tehnike koje ću koristiti, zavise od efekta koje klijenti žele. Ipak, nikada ne dajem efekt kao da je fabrički urađeno, uvijek ostavljam trag četke, nekad narušavam površinu. Naravno, u to sve obavezno ukomponiram svoju Hercegovinu, malo mog kamena iz Počitelja, malo one crvene od nara, pravim otiske naših rukotvorina u zidovima - ističe Emrić.

Tvrdi da se u svom poslu nikada nije ponovio. Sve radi unikatno, što podrazumijeva i ozbiljnu pripremu i veliko istraživanje.

- Najprije moram da vidim kakva je kuća koju ću raditi, kakav je stil, kakav je namještaj, odakle ljudi dolaze, šta vole, kojoj kulturi pripadaju. Prolazim kroz vrlo interesantan proces, jer kroz svoj rad progovaram o ljudima koji tu žive, a opet dajem i svoj pečat - zaključio je Emrić.

Sinovi baletan i bodibilder


- Imam dva sina. Stariji sin Damir (27) bavi se baletom, a mlađi Saša (24) bodibildingom. Suprugu Branku upoznao sam u srednjoj školi i kroz sve životne teškoće, posebno ratne, bili smo sve bliži i jači.

Branka mi je velika podrška u stvaralačkom radu. Slobodno vrijeme provodimo s djecom, a često sami uživamo u prirodi, ribolovu, šetnji pješčanim plažama, držeći se za ruke, zaljubljeni i sretni.                              

Kako smo završili u buretu

- Pravim domaće vino po najstarijem receptu, a sve je počelo prije osam godina. Plan koji sam imao sa prijateljem, bio je da nam žene u buretu gazaju grožđe. No, nas dvojica smo to završili. Onda su pale fotografije, naš cirkus i  zezanje, ali vino je dobro ispalo. Ne prodajem ga, poklonim nekad bocu svojim klijentima - ispričao nam je Emrić.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.