Posljednji ispraćaj i komemorativna sjednica povodom smrti jednom od najvećih bh. reditelja, Sulejmanu Kupusoviću, upriličena je danas u popodnevnim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Porodica i prijatelji preminulog, mnoge ličnosti iz javnog života, brojni filmski i pozorišni radnici uz suze su ispratili velikog umjetnika.

Nakon minute šutnje i učenja Fatihe sa scene Narodnog pozorišta, na kojoj je Sule postavio brojne predstave, govorili njegovi najbliži saradnici, prijatelji i članovi porodice, glumci Josip Pejaković i Izudin Bajrović, pisac Abdulah Sidran, scenografkinja i kostimografkinja, rukovoditeljica Tehničke službe Narodnog pozorišta, Marijela Margeta Hašimbegović, te Suletova kćerka Jana.

 - Imala sam veliku sreću što sam Suleta zvala tatom. Bio je divan suprug mojoj mami unatoč brojnim razlikama, između ostalog u godinama i vjerskoj pripadnosti. Apsolutno je sve znao i u mene je usadio želju za znanjem. naučio me je da budem iskrena, lojalna, naučio me je sve pjesme od „The Beatlesa“, naučio me je i kroz svoju bolest da budem hrabra. Bio je najbolji - u veoma emotivnom govoru kazala je Jana koja se zahvalila prisutnim što su došli da odaju počast njenom tati.

Na komemoraciji  se obratio i akademik Abdulah Sidran, koji je naglasio da je njegovo obraćanje upravo želja Kupusovića, koji na taj način "i sada, u ovim trenucima, ustvari režira".
 
- Reditelj, koji i sad režira dok je pretvoren u prah, poželio je da ja govorim na način na koji smo zadnje dvije godine ja i on zajedno djelovali, a to znači kritička, društvena riječ o stanju u našoj kulturnoj, političkoj, društvenoj zajednici koje se ne može imenovati drugom riječju nego katastrofalno. Sulejman ne bi želio da govorim o njemu, želio bi da sa ovom mjesta uputim kritiku današnjem društvu i umjetnosti, onako kako je to on radio posljednjih godina svojim komentarima u listu "Dnevni avaz" - kazao je Sidran.

Sulejman Kupusović je rođen je 7. aprila 1951. u Kladnju. Režirao je u pozorištima širom zemalja regije. Pored pozorišnih predstava, režirao je i nekoliko TV-drama, TV-serija, dokumentarnih i muzičkih programa. Ostat će upamćen kao reditelj prve bh. opere – „Hasanaginica“.

Pored toga što je uživao poštovanje svih filmskih i pozorišnih umjetnika, dobitnik je mnogobrojnih nagrada na nacionalnim i međunarodnim teatarskim i televizijskim festivalima. Sule je bio naš najnarađivaniji reditelj.

Preminuo je 16. augusta 2014. godine u 63. godini života, nakon duge i teške bolesti.

U nastavku teksta u cjelosti prenosimo govor Josipa Pejakovića i Izudina Bajrovića, glumaca koji su ostvarili najznačajnije uloge u svojim karijerama, i to upravo u projektima koje je režirao Sulejman Kupusović

Josip Pejaković:

Dragi Sule, dragi moj prijatelju,

Vrijeme je za naš posljednji dijalog na ovoj sceni. Počeo bih ga kao i inače, nekom šalom, ali ne mogu! Nekom vragolijom, znaš me, ali ne ide! Mrtva je tišina, kao u grobu. Niko se ne miče, ne šapuće, ne viče, niko ne diže cugove, ne vuče stvari, ne zakucava dekor, ne pušta muziku... Samo moje srce lupa...

Šta sad dragi Sule? Ko je u podjeli? Kad je proba? Tišina nikada nije bila Tvoj odgovor! Ako danas jeste, znači da si potpisao zadnju stranicu svoje životne knjige i otvorio prvu one koja će biti pisana sjećanjima.

Ja ću ovu novu početi ovako:

Ako na bh. pozorišnom nebu ima zvijezda, onda se jedna od nevidljivih i najblistavijih zove Sulejman Kupusović. Ako je pod ovim nebeskim svodom ikad bilo zadovoljnih pozorišnih gledalaca onda su to hiljade i hiljade ushićenih teatarskih zaljubljenika u prepunim salama na predstavama koje je režirao Sulejman Kupusović.

Ako je ovdje išta okupljalo milionsko gledalište oko televizijskih ekrana, onda su to serije u režiji velikog Sulejmana Kupusovića.

Ako negdje ima sretnih i uspješnih mladih glumaca, onda su među njima i oni kojima je nesebično pružio svoju toplotu, pedagošku ruku Sulejman Kupusović.

I ako igdje ima voljenih glumaca, ima ih ispred i iza svih pozorišnih zavjesa koje su živjele na scenama koje je rediteljskim umijećem bogatio Sulejman Kupusović. Ima ih i dolje i gore žive u svim umjetničkim snovima koje je sanjao i dosanjao Sulejman Kupusović. Čovjek koji je znao da voli!

Ideš? Odlučio si tako? Poštujem dragi Sule, kao što sam poštovao svaku Tvoju odluku, u svim našim stvaralačkim susretima i višedecenijskom prijateljskom druženju.

Ja ću se još neko vrijeme zadržati ovdje, još ću igrati vođen Tvojom rediteljskom rukom i prenositi naše poruke sa ove drage pozorišne scene. Misliću na Tebe dok budem mogao misliti. Sjećaću se vremena s Tobom dok me sjećanje ne izda.

Odmori se Sulejmane Kupusoviću, dragi naš Sule. Dani i noći su Tvoji.

Govor Izudina Bajrovića:

Uskoro su trebale početi probe za prvu predstavu ove sezone u Narodnom pozorištu. Predstava se trebala zvati „Cigani lete na nebo“, režirao bi je Sulejman Kupusović i imala bi milion gledalaca. Probe će i možda početi, predstava se neće zvati „Cigani lete na nebo“, režirat će je neko drugi i neće imati publike. I tačno tako. Dok su drugi pozorištu uzimali smisao uzimajući publiku, Sulejman Kupusović je vraćao tu istu publiku uvijek iznova i održavao ideju o smislenosti postojanja pozorišta.

Njegovo pozorište je bilo pozorište igre, pozorište radosti za glumce i što je još mnogo važnije, za narod. Ja sam ovu priču počeo sa onim što se neće desiti, jer tek tu počinje naš gubitak. Ono što je Sule uradio što je neprocjenjivo i veličanstveno, ostaje uklesano za sva vremena u ono što se zove pozorište i ono što se zove kultura, ako će tako nešto uopšte i postojati u budućem vremenu.

Da, na to treba podsjećati samo one koji namjerno neće da vide i neće u svojeljublju svom da prepoznaju i priznaju. Ti takvi nisu ni vrijedni truda. Sulejmana i mene  povezuju moja prva i njegova zadnja predstava na ovoj sceni i još jedanaest predstava između. Većinu svojih najznačajnijih uloga odigrao sam u njegovim predstavama. I mnogo, mnogo mojih kolega imalo je isti takav put u pozorištu i na televiziji, no i ne na filmu, jer  nikada mu nisu  dozvolili da snimi film. Znam da je to želio. Zašto mu nisu dozvolili? Je li zato što je čitavog svog života napadao vjetrenjače, što je neumorno vikao kako je car go. Možda je bio suviše Bosanac i Hercegovac, možda  nije htio pasti ničice prema onima koji su navikli da im  se tako obraćaju moleći, pa da im se daje ono za šta su zamoljeni. Da nije bio baš takav kakav je bio, trag koji je za sobom ostavio ne bi bio tako dubok i tako jasan.

Ne govorim u ime  svih glumaca, govorim u svoje ime, a ja sam glumac. Sulejman Kupusović je volio glumca, nije volio ljude u glumcima, ali je volio glumce u ljudima. Cijenio je glumca, i to što ga ne cijenio kao čovjeka, nikada nije bilo smetnja da ga ne zove u svoju predstavu. Na svakoj  svojoj predstavi je radio sa strašću kao da mu je zadnja. I to tako i treba.

I eto napravio je Sule svoju zadnju predstavu. I to je ono čega se  bojim. Do sada je bilo lakše. Ako treba reći nešto što drugi ne žele ili ne smiju, Sule će. Ako treba napraviti predstavu koju će narod voljeti, Sule će. Ako iz sveg glasa treba vrisnuti ono što drugi ne smiju ni šapnuti, Sule će. A ko će sada?

Kažu koga nije bez njega se može. Tačno, može se i mora se, ali kako. Sa Sulejmanom Kupusovićem nestaje  pola ovog pozorišta. Sada će ona druga polovina postati cijela, a hoće li to biti dovoljno? Dragi Sule, poštovani Sulejmane Kupusoviću, ima puno onih koji iskreno žale za tobom kao čovjekom, a biće mnogo više onih kojima će nedostajati ono što si ti  stvarao i ono kako si ti to radio. Sada ideš u zagrljaj zemlje Bosanske koju si ti neizmjerno volio. Neka ona bude lahka i topla za tebe, mnogo više nego ljudi kojima si bio okružen. I još nešto. Znam da bi kada bi poslije ove komemoracije mogao  sići u bifej i sigurno zagalamio kako je ovo sve loše napravljeno i kako mi nemamo pojma o pozorištu, ni o umjetnicima živim i mrtvim, i bio bi potpuno upravu. Kao i uvijek.