Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, uspješni diplomata Kraljevine Jugoslavije, velikan evropske književnosti i intelektualac čije djelo danas neki žele osporiti - Ivo Andrić, rođen je na današnji dan devetog oktobra 1892. godine u mjestu Dolac kraj Travnika.
Djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slavenske književnosti i historije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma "U sumrak", ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961. godine uručena za roman "Na Drini ćuprija", kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "istoriji jednog naroda".
U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje".
Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela: romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Prokleta avlija", "Omer-paša Latas" (nedovršen), zbirke pripovjedaka "Nemirna godina", "Žeđ", "Jelena, žena koje nema", "Znakovi", "Deca", "Kuća na osami", putopisi i skice "Staze, lica, predeli", meditativna proza "Znakovi pored puta", Eseji, kritike, članci, Sveske...
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa".
Zanimljivo je pomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.
Bošnjački intelektualci i danas kritički gledaju na pojedina djela Ive Andrića. Među onima koji su kritički pisali o Andrićevom djelu su profesor Muhsin Rizvić, akademik Muhamed Filipović, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, akademik Esad Duraković, prof. dr. Džemaludin Latić, publicista Nedžad Latić i drugi.
“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog bivanja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njihove kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u životima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote”, napisao je Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja.
