Odlazio bi šutke negdje svakog dvanaestog u mjesecu, krijući gdje; bio je previše gord da bi priznao poniženje, ali svi s kojima se mimoilazio na tom putu znali su kako ide na biro i da tamo krotko čeka u dugom redu nepodobnih ili neukih, ne bi li mu činovnik udario pečat na iskaznicu o nezaposlenosti, a on i njegovi tom milošću stekli pravo na lijekove i liječnika.
Oblačio bi svečano odijelo u kojem je - onda! - išao na premijere i na krem košulju stavljao pompeznu kravatu od grež svile - zamislimo taj tren dok ispred ogledala navlači preko glave tu omču, i zastane kada se ona zategne! - kao da se htio sačuvati od podsmijeha iako je baš tako, obučen neprimjereno, lakše navlačio na sebe porugu.
Svejedno, u svojim očima je čuvao samopoštovanje a drugima poručivao da nikako ne pripada tom svijetu jadnika i kako je njega, bivšeg - onog! - samo neki ironični bijes sudbine bacio u ovo iskušenje kojem tako gordo i dostojanstveno odolijeva. Izgledao je smiješno - tako skockan kao novogodišnji bor iz njegovog djetinjstva! - među tim nevoljnicima koji su se izmicali, pravili mu mjesto i činili sitne ustupke i ljubaznosti, suočeni s nadmenim argumentima njegovog svečanog odijela od engleskog štofa, kojim su se, istina, tu i tamo već počastili moljci.
U prvom susretu s likom koji im se činio odnekud poznatim, ljudi bi uzdisali nad neumitnim nesrećama života - „Vi !? Ovdje!?" - koji nas baca gore-dolje kao ljuske na vodi, i koja - ta obijesna posrtanja! - mogu zaskočiti svakog od nas, uvijek i svukud, ali i kao možda ipak nesmiljena pravda, jer - a ta mogućnost je njihovu sućut pozivala na budnost i oprez! - u svakom padu ima i naše krivice, i grijeha, ko zna kakvog i kolikog, ali svakako ga mora biti, jer nesvakidašnji je bio njegov duboki i oštri strmoglav; a ništa u životu ne dolazi slučajno.
Svježe izbrijan i uglađen, s kožnim rukavicama u lijevoj ruci, ličio je na kralja u izgnanstvu. Izbjegavali su dodire s njim, kao da njihove odjeće odbijaju polemizirati; obraćali su mu se s izvjesnim strahopoštovanjem, a on im na kratke upite otpovrgavao slijeganjem ramenima, kao neko ko je posve neumiješan u njihov svijet udesa, nepravdi i svakovrsnih gubitaka. Ionako, mislio je, on je tu samo privremeno, greškom, zapravo samo na trenutak - trenutak razliven poput akvarela! - tek toliko da proširi pogled na svijet.
To Bosna svoga pisca brižno snabdijeva iskustvom koje mu može biti samo od koristi!
