Bliži se katastrofa

EKSKLUZIVNO Odlomci iz knjige “Pokoravanje” francuskog romanopisca Mišela Uelbeka

Redakcija
02.05.2015 20:09

Izdavač: “Buybook”, Sarajevo, 2015., za izdavača: Goran Samardžić i Damir Uzunović, prijevod s francuskog: Vladimir D. Janković, urednica: Lana Krstić

Od preporučenih hotela u toj regiji, najbliži, Relais du Haut-Quercy nalazio se u Martelu, desetak kilometara odatle, putem D840. Krenuvši prema izlazu, načas mi se učinilo da sam ugledao dva tijela kako leže nedaleko od parkirališta za kamione; i zaista, bila su to dvojica mladih Magrebljana, odjevena u prepoznatljivom maniru predgrađa, koje je tu neko ubio; bili su izgubili vrlo malo krvi, ali nije bilo spora da su mrtvi; jedan je još držao mašinku u ruci.

Napustio Pariz

Šta li se to ovdje moglo desiti? Pokušah, još jednom, pronaći neku radiostanicu, ali sve što se čulo bilo je nerazgovijetno cvrčanje.

U Martel sam, bez ikakvih problema, stigao četvrt sata kasnije, okružni put prolazio je kroz lijep, šumovit kraj. I dalje ni jednog jedinog vozila nije bilo na vidiku, i sada sam se već počeo ozbiljno preispitivati; a onda dođoh do zaključka da su se ljudi, očigledno, pozatvarali po kućama iz istih onih razloga koji su mene nagnali da napustim Pariz, iz slutnje da se bliži katastrofa.

Relais du Haut-Quercy nalazio se u jednom velikom dvospratnom zdanju od bijelog krečnjaka, smještenom malo izvan sela. Metalna ograda otvorila se uz blago škripanje, pređoh preko pošljunčane zaravni, pa se popeh nekoliko stepenica i stigoh do recepcije.

Tamo nije bilo nikoga. Iza stola se nalazila tabla s ključevima soba; svi su bili na broju. Dozivao sam u više navrata, sve glasnije i glasnije, ali odgovora nije bilo. Izašao sam napolje; prostor iza zgrade zauzimala je terasa sa svih strana okružena ružičnjacima, s malim okruglim stolovima i metalnim, kitnjastim stolicama, gdje se, po svemu sudeći, doručkovalo. Krenuo sam alejom kestenova i prešao tako jedno pedeset metara prije nego što ću izbiti na zatravljenu čistinu s koje je pucao pogled na okolinu, gdje su ležaljke i suncobrani čekali potencijalne goste.

Restoran ne radi

Nekoliko minuta posmatrao sam predio, brežuljkast i spokojan, prije nego što ću se vratiti do hotela. U trenutku kad sam stupio na terasu, jedna žena je izašla napolje, plavuša neka od četrdesetak godina, u dugoj sivoj vunenoj haljini, kose vezane trakom; trgnula se ugledavši me.

“Restoran ne radi”, doviknu ona, kao da se brani. Rekoh joj da tražim samo sobu.

“Ni doručak ne služimo”, dodade ona prije nego što će, očito mimo volje, priznati da slobodnih soba ima.

Otpratila me je potom do prvog sprata, otvorila jedna vrata i pružila mi papirić: “Ograda se zatvara u dvadeset dva sata, ako se budete vratili kasnije, trebat će vam šifra”, napomenu ona, i potom se udaljila ne rekavši više ni jednu jedinu riječ.

NA VRH