Nagrađivani bh. književnik, autor djela „Knjiga o Uni" koje je put do čitalaca našlo i van granica naše države, Faruk Šehić, u petak, 12. juna, na sarajevskom Filozofskom fakultetu družit će se sa studentima ovog fakulteta. Smatra da mladi pisci danas imaju proširen prostor pojavom interneta za objavljivanje svojih djela.

Njihov rad prati koliko može, jer, kako kaže, godinama, kada se baviš pisanjem, pomalo se sve to ogadi.

Strožije i sporije

- Generacija rođenih osamdesetih godina imala je odmah šansu, jer su ih objavljivali u „Sarajevskim sveskama", a to je najbolji časopis kod nas, pa su bili zvani na „Sarajevske dane poezije“... Sjećam se da sam morao dvije godine čekati da mi objave pjesme u „Licima", pa nisam nikog zamrzio, niti bio ljut zbog toga. Još sam morao pronaći pola para za štampu moje prve knjige. Prije je bilo strožije i sporije. Mnogi prijevodi mojih knjiga, gostovanja na raznim festivalima dogovoreni su preko Facebooka. Neko ti se javi u inboks, jer je negdje na internetu pročitao odlomak iz tvoje knjige na engleskom, nekoliko pjesama ili kakav drugi tekst, i to je to - priča Šehić.

Nije da ne voli da razgovara sa svojim čitaocima, ali mu je na početku bilo više zanimljivo, dok je, kako govori, poslije postalo obaveza, rutina koju ispoštuje kada ima snage i volje.

- Takvi razgovori nekad navode na razmišljanja o onom što si napisao, a to je samo po sebi dovoljno. Pisac mora imati svoju kapsulu, zaštitni omotač kojim će štititi svoj unutrašnji svijet, bez obzira koliko bio otvoren i spreman na razgovor. Često se osjećam neprirodno kada neko u mom prisustvu priča o mojim knjigama - kaže književnik.

Iako je danas u BiH mali broj čitalaca, pogotovo među mlađim generacijama, Šehić se ne boji za sudbinu knjige, jer će, ističe, uvijek biti ljudi koji će čitati i pisati.

Vid slobode

- Nisam u sistemu obrazovanja, pa ne mogu znati šta uče u školama. Najbitnije obrazovanje je ono koje osoba daje samoj sebi. Ja sam autodidakt, imam više od pedeset položenih ispita na dva fakulteta, ali nemam diplomu, to je što se tiče formalnog obrazovanja. Rad na sebi je najjače oružje protiv gluposti koje nam se svaki dan medijski serviraju - iskren je književnik.

Za Šehića nije strano da piše više djela u istom trenutku, no svakom je posvećen kao da je jedino djelo. U trenucima kada je nastajao roman „Knjiga o Uni", književnik je paralelno pisao i poeziju „Moje rijeke". Kaže da su sve njegove knjige dio jedne velike priče, koja nikada ne može biti završena.

- U Sarajevu je teško naći tišinu. Opet, ne treba praviti famu od načina na koji neki pisac piše. Pisanje je najveći mogući vid slobode, zato ga volim. Način na koji pišem, moj proces pisanja je apsolutno nebitan. Bitna je knjiga koja izađe na svjetlo dana. Nekad nešto može biti samo pjesma, vidiš neku sliku i znaš da je to početak pjesme, pa sjedneš i radiš je. Meračiš polagano. A u isto vrijeme radiš na proznoj knjizi, pišeš kolumne... Mene nekad pisanje poezije odmara od pisanja proze - kaže Šehić.

Jednom prilikom je rekao da bježi od književnosti. Tada je mislio na zamor, jer je taj bijeg, ustvari, fikcija, koja se ne može nikada ostvariti.

- Pomislim nekada na bijeg jer vidim kako se drugi ljudi, moji vršnjaci, bave zgrtanjem materijalnih bogatstava, a ja zaglavio u nekim knjigama. Volim život, a za život je potreban novac. Danas je popularno biti političar, kriminalac, fudbaler, pjevač. Meni je, ipak, moja koža najdraža - zaključuje književnik.

 Svaki neuspjeh će kad-tad polučiti uspjeh

„Knjiga o Uni", za koju je Šehić dobio nagradu Evropske unije za literaturu, svakim novim izdanjem dopuni, korigira... Ne vidi razlog da ne mijenja dijelove kojim nije zadovoljan ili da ubacuje nova poglavlja koja će pomoći knjizi i čitaocu.

- Svaki rad je dobar. Pogotovo ustrajan i predan rad. „Knjiga o Uni" je specifična jer je zamišljena kao pseudoenciklopedija, svaštarska knjiga, ona koja se dotiče brojnih stvari, tema, motiva. Svaki pisac ima svoj način rada. Moje geslo je da samo amateri i loši pisci misle da kad nešto staviš na papir to je gotova stvar. Nije, to je tek početak procesa pisanja. On je mukotrpan, razarajući, naporan, ali se trud uvijek isplati, čak i ako odbaciš sve što si mjesecima pisao. Posjedujem čitavu arhivu odbačenih početaka rukopisa. Svaki neuspjeh će kad-tad polučiti uspjeh. Onaj ko nije u stanju da bolno zadire u sebe, i u svoj rukopis, neka se počne baviti drugim zanatom - govori Šehić.

 Bitno je iz haosa ideja izabrati pravu

Faruk Šehić je društveno angažiran književnik, jasno iznosi stavove, no još nije razmišljao o autorskom dokumentarnom filmu.

- Ima vremena i za takve stvari. Pišem. Pisanje je rad, nije mistična djelatnost. Pažnju mi privlači svašta, bitno je iz te gomile, iz haosa ideja, izabrati onu za koju misliš da je prava. Privlače me ideje kao što su transhumanizam, permakultura ili ovi ljudi u Americi što se pripremaju za život poslije kraha svijeta koji poznajemo, takozvani „preppersi" - kaže književnik.