Kokan Mladenović, pozorišni reditelj iz Srbije, potpisuje predstavu „Prosjačka opera“ koja će premijerno biti izvedena 7. novembra u 19.30 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo. Radi se o društvenoj satiri koja je bazirana na originalnom tekstu Džona Geja (John Gay) iz 1728. godine. Komad propituje model funkcioniranja zemlje u kojoj je ukinut moral kao kategorija, gdje postoji raslojavanje na nevjerovatno bogate i siromašne.

Mladenović ističe da kroz ovu predstavu istražuje ne samo društvene okolnosti u kojima živimo već i tretman teatra i kulture u takvom društvu.

Sistem ideala

- Predstava počinje tako da ozbiljan ansambl ostaje bez kostima i dekora. Nikada nisu stigla sredstva za to i bivaju prinuđeni ili da odustanu od predstave ili da nastave igrati. Glumci koriste predstavu da kažu u lice publici, vlastima i društvu sve što misle o položaju pozorišta i devijacijama vremena u kojem živimo. Imamo songove koji se direktno odnose na prošlogodišnje radničke nemire u BiH koji su svemisleće ljude obradovali. Ne zbog nečije sirotinje koja ga tjera na ulicu, već zato jer su to prve pobune nakon 90-ih i nacionalizma - pojašnjava Mladenović.

Koja je krajnja pouka komada koja treba doći do publike?
 
- Vlasti su davno odrođene od običnog svijeta. Političku scenu u Srbiji, ali i regionu, čine jedni te isti ljudi, čas su u poziciji, čas u opoziciji, tako da imaju svi poslaničke privilegije i apsolutno ih ne zanima kako živi običan čovjek. Dozvolili smo da elita upravlja našim životima i nikako da se sklone s javne scene. Politička elita odavno ne vodi računa o narodu, nego samo o sebi. Ne razmišljaju o kulturnoj politici koja je nužna za jednu ozbiljnu zemlju. Njima je vremensko ograničenje mandat, četiri godine, šta mogu uraditi za to vrijeme sami za sebe i svoje istopartijce. Uzmu, otmu i obezbijede sebe. Šta će biti s njihovim gradovima, državama, pozorištima nakon tog mandata, apsolutno ih ne zanima. 

Lični ciljevi su stavljeni ispred općih

- U svijetu u kojem živimo, u vulgarnom neoliberalizmu koji krasi ove prostore, ukinuli smo kategoriju općeg dobra i zajedničkog interesa. Učimo našu djecu da uspiju u životu po svaku cijenu, a to znači da žive sebične živote, da vode računa isključivo o sebi. Pogledajte samo bivšu Jugoslaviju kao zemlju kolektivnog zanosa, radnih akcija, koja je imala sistem ideala. Mnogi misle da su bili pogrešni. Ne znam da li je bolje živjeti u zemlji koja ima pogrešne ideale nego nikakve. Taj uništeni segment vrijednosti u svakom sistemu, u obrazovanju, u sistemu kulture, javnog života, je nešto što je predmet razmatranja i ove predstave. Pokušavamo da na sav glas i vrlo otvoreno govorimo o stvarima koje nas se tiču. Pozorište treba da bude vjesnik promjena. 

Originalan tekst je nastao davno, društvo se razvilo u tehničkim i drugim dostignućima, no čovječanstvo je, čini se, ostalo na niskom nivou razvoja?

- Donesena su brojna otkrića u ekonomiji, nauci, svijet se ubrzano razvijao, ali je sistem izrabljivanja običnih ljudi, pohlepe, otimanja, akumulacija kapitala u krugu malog broja ljudi ostao isti. Dolazimo do zaključka da živimo u vremenu izuzetnih socijalnih nepravdi, u državama u kojima ne postoji vladavina prava već vladavina politike, živimo u doba velikih društvenih antagonizama koje je teško u nekoj budućnosti promijeniti kroz parlamentarnu demokratiju. 

Društvene devijacije često stavljate u prvi plan. Šta Vam najviše smeta?

- Živimo čudnu mješavinu rijaliti programa i estrade u svakom smislu. Kad kažem estrade, mislim i na politiku, kulturni i javni život. Sve je to postalo estrada. Moralne vrijednosti i ukus našeg vremena određuju rijaliti zvijezde. Ne postoji zdrav segment društva koji bi nam omogućio da napredujemo. Iluzorno je očekivati od religijskih institucija, koje su se tokom rata 90-ih pretvorile u političke organizacije, od naših vlasti koje grabe samo same za sebe, od uništenog sistema školstva, da obrazuju i vaspitavaju djecu. Svaku vrijednost koju smo imali naslijeđenu iz druge zemlje uspjeli smo sunovratiti. Trebaju nam korjenite reforme, a mislim da će one biti teško izvodive na ovim prostorima. 

Prag poniženja

Postoji li šansa da se izađe iz začaranog kruga?

- Ne vjerujem da ćemo se mi popraviti. Na prostorima bivše Jugoslavije zarobljeni smo u nacionalnim državama. Trebat će nam još mnogo decenija i još truda da počnemo naše teritorije tretirati kao građanske države. Iskreno, očekujem da će naš ulazak u Evropsku uniju, ma kad bio, urediti bar neke osnovne zakonske norme. Mada i Evropa nije više Evropa ideala, već sistem tržišta i interesa, ali je i takva propala gotovo neostvariv san za nas.

Mogu li kulturni djelatnici utjecati na promjenu društvene svijesti?

- Mogu puno. Teatar može biti pokretač nekih društvenih promjena. Problem je naš kukavičluk, naša pozorišna malograđanština, to da se teatrom bavimo iz navike i običaja, da podilazimo ukusu publike, koji je u međuvremenu postao neukus. S druge strane, da bi se nešto ozbiljno promijenilo, mora da postoji ozbiljna kulturna politika. Na ovim našim krajevima nemamo apsolutno nikakvu kulturnu politiku, uprave naših pozorišta se smjenjuju od izbora do izbora, nezavisnog teatra gotovo da nema. Trpimo posljedice politikantskog društva u kojem moramo da živimo. Taj javašluk i mijenjanje strategija kuća, dodvoravanje vladajućim elitama, koje su sve osim elita, skupo košta čitav sistem.

Je li nedostatak novca zaista kočnica u razvoju kulturnih projekata?

- I ova predstava pokazuje da se s malo sredstava može ozbiljno raditi. Naše vlasti smo navikli da možemo praviti pozorište od sirotinje. Drama može još da preživi nedostatak budžeta, ali neke druge vrste umjetnosti, opera i balet, koje su vezane za raskošne dekore, teško. Dopustili smo da siđemo ispod praga poniženja što se tretmana kulture tiče. 
  
Kakve reakcije očekujete nakon premijere „Prosjačke opere“?

- Nadam se da nećemo dobiti kurtoazni aplauz nakon izvođenja. Govorimo o previše važnim stvarima i za društvo i za teatar da bismo promašili cilj. Volio bih da budemo pokretači svega, neke ozbiljne rasprave i promjene. Ovo o čemu govorimo nije specifično samo za Srbiju ili BiH već u širem kontekstu.

Emigrantski život

Koliko Vam znače nagrade za Vaše predstave, s obzirom na to da ste na udaru kritike kolega i ljudi iz javnog života?

- Nagrade vam daju sigurnost da je to što radite valjano. Te internacionalne su važnije jer pokazuju da to što radimo je ipak univerzalna tema koja se ne tiče samo problema zemlje iz koje dolazim. Naravno da pričanje na sav glas donosi problem. To pokazuje i moj status u Srbiji što nekoliko posljednjih sezona, na moje zadovoljstvo, ali ne baš mojim izborom, radim uglavnom u regiji. To je jedan kvalitetan emigrantski život, ali je ipak emigrantski.

Sramotan odnos Pozorišta na Terazijama

U kojoj fazi je mjuzikl „Koštana“, u kojem je trebao igrati Božo Vrećo?

- Pozorište na Terazijama se ponijelo sramotno u odnosu na autorsku ekipu i na predloženog interpretatora glavne uloge Božu Vreću, koji je sjajan umjetnik. S jedne strane to je politička cenzura na ono što ja govorim, a s druge je jedna vrlo vidna transfobija u odnosu na sve ono što Vrećo lično predstavlja. I to mora da zabrine jednu demokratsku državu, ali i jedan Beograd, koji je u vrijeme BITEF-a i velike internacionalizacije bio sinonim za hrabro i otvoreno društvo.