KULTURA

Miodrag Miki Trifunov: Imamo li hrabrosti za promjene

E. BAKIĆ

6.4.2017

Dobro poznati i drag lik sarajevskih ulica, glumac Miodrag Miki Trifunov u penziji je šest godina, ali tu se nije završila njegova umjetnička priča.

Šešir, čizme, cigareta, sijeda brada i kosa najbolji je opis umjetnika, poete, boema, koji i dalje glumi, recitira poeziju te igra ulični šah.

O svom impresivnom životnom iskustvu pričao je sa zadovoljstvom, otkrivši nam da ga posebno sretnim čini kada na ulici, u kafani, prodavnici, bilo gdje, ljudima izmami osmijeh na lice ili im pomogne na putu ka pronalaženju sebe. 

Statusni simbol

U Kamernom teatru 55 u pripremi je predstava „Neprijatelj naroda“ u režiji Zulfikara Filandre, koja bi premijerno trebala biti izvedena 17. aprila, u kojoj, osim Trifunova, igraju Edin Avdagić, Benjamin Bajramović, Moamer Kasumović, Mirna Jogunčić i Admir Šehović.

- To je priča o našoj svakodnevici, korupciji, moći... Svemu onome što nas okružuje. Naziv „Neprijatelj naroda“ znači da iza toga nešto stoji, neke stvari se ponavljaju uvijek i zauvijek, samo kostime mijenjamo, a narav ne mijenjamo, jer se bojimo promjena. Takvi motivi su prisutni od antičkih vremena, a traju i danas. Danas što si veći u tom koruptivnom svijetu, automatski si dobar i znaš šta radiš. U ovoj našoj svakodnevici to je način preživljavanja, zapravo statusni simbol. Kriteriji su se poremetili i živimo u strahu, bojimo se svakodnevice, a ono što je najstrašnije i najpogubnije od svega je to što se ujutro, kada se pogledamo u ogledalo, bojimo sebe samih i vlastite nemoći.

Hoće li ta nemoć postati prošlost?

- To je pitanje pojedinca i koliko ste spremni u datom trenutku, da li imate hrabrost da krenete nešto mijenjati. S druge strane, tu, opet, postoji onaj strah šta ako izađem kao gubitnik. Uglavnom svi imamo svoje male, kratke živote koje hoćemo da provedemo u komforu, mada je i to privid. Postoji ono što se zove savjest, na koju se moramo pozvati kad-tad, a ne biti samo onaj koji će evidentirati ono što je poznato svakom i svima. Hrabrost je napraviti taj iskorak. Inače, kada se nađe neko da se usprotivi i izađe iz tog kaveza, ne traje dugo, jer takve promjene mogu napraviti samo velike harizmatične ličnosti. Nama u ovakvom svijetu ostaje samo osjećanje moralne vertikale.

Mentalno stanje

Predstava „Brašno u venama“, u kojoj igrate jednu od glavnih uloga, osvojila je brojne nagrade.

- Nagrade i priznanja uvijek prijaju i pohvale svakom živom valjaju. Pretpostavljam da će predstava dugo trajati, jer je u pitanju autentična drama, koja je sjajno napisana, lijepo režirana i igrana.

Kako provodite dane u penziji?

- Često kažem da nisam u penziji, jer to je mentalno stanje. Znam penzionere koji imaju 20 godina, ali ja među njima nisam. Penzija je demonstracija nemoći, ovi mobiteli i tehnologija učinili su od mladih ljudi apatične osobe koje su nezainteresovane za razgovor, otkrivanje nečeg novog... Oni robuju ovim kutijicama ispred sebe. Nema više komunikacije među ljudima i jedini prijatelj im je mobitel.

Recitirate li još poeziju ljudima na ulici?

- Volim to i uživam govoreći poeziju. Ali, nažalost, takva praksa je izumrla, skoro pa i ne postoji. Znate, ja sam sebi tražim sagovornike na ulici kojima govorim stihove. Danas se dešava da kada ljudima izrecitujete neki stih, oni kažu: „Nemoj, majke ti, šta je to, ne mogu da slušam“, ali nije me briga jer mene lično ispunjava.

Uskoro će Vam 70. rođendan. Hoćete li ga slaviti?

- Svakako, skromno ću ga obilježiti s prijateljima zbog toga što je u pitanju 70. rođendan. Nekada sam slavio svake godine, a sada je to svakih 10 godina. Vjerovatno to neće biti ništa specijalno, ali nije se niko onako rodio, dan kad se rodite automatski vam postaje obaveza i moraš naći razlog zašto je to tako. Inače, meni je svaki dan kada živ ustanem važan u životu.

S „Konvojem“ 12. maja u Kamernom teatru

- Planiram s „Konvojem“ 12. maja ponovo organizirati nastup u Kamernom teatru. Svakako ćemo izvesti „Svjedoka“, koji je uvijek rado slušan. Zato pozivam sve one koji žele da čuju nešto mudro, pretenciozno i pametno da dođu u ovu teatarsku kuću - poručuje Trifunov.  

U Zenici 14 godina

Gdje Vas još publika može gledati?

- Sa Selmom Spahić u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici radio sam predstavu „Moja fabrika“, koja se igra i dalje. Drago mi je da i ovaj grad ima svoju pozorišnu publiku, a s druge strane moja sreća je što sam tamo radio 14 godina, pa me ljudi poznaju i vole moju igru.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.