Prvaka drame Narodnog pozorišta u Tuzli, bosanskohercegovačkog glumca Nermina Omića (53) publika u našoj zemlji i regionu poznaje po likovima Osmana, Seje, Omera... U popularnim domaćim serijama „Viza za budućnost“, „Dva smo svijeta različita“, „Lud, zbunjen, normalan“... ostvario je maestralne uloge. Osim na televiziji, pozorišna publika ga naročito pamti po predstavama „Siroti mali hrčki“, „Revizor“, „Malograđanska svadba“, „Ko se boji Virginije Woolf“…
U razgovoru za „Dnevni avaz“, ovaj Tuzlak govorio je upravo o ovim ulogama, porodičnom životu, a dotakao se i društvene svakodnevice.
- Sezona na izmaku obilježena je predstavom „Siroti mali hrčki“. Publika je odlično prihvatila, a posvećena je našem kolegi Milenku Iliktareviću, koji ove godine slavi 30. godišnjicu uspješnog umjetničkog rada. U pitanju je prava tragikomedija, namijenjena našim uvjetima. Igram nekog čudnog ministra bez portfelja, morala i ljudskosti – kaže Omić.
Pozitivan trag
Publika u BiH i šire Vas pamti po vrlo zapaženim ulogama u serijama „Viza za budućnost“, „Dva smo svijeta različita“, „Lud zbunjen, normalan“. Kako Vi gledate na te uloge?
- To je jedan period procvata bosanskohercegovačke televizijske produkcije. I drago mi je što sam učestvovao u tome. U „Vizi“ sam bio škrti brico koji hoće da ide iz ove zemlje, a tema je bila posvećena širokim narodnim masama. Svi ti likovi ostavili su moj pozitivan trag prema publici zbog koje i postojimo.
Hoćemo li Vas uskoro gledati u nekim novim serijama?
- Možda! Ili more bit’ bidne, more bit’ ne bidne, što bi kazali neki naši političari. Posljednje što sam snimao bio je jedan film u Hrvatskoj reditelja Vinka Brešana. Pošto film još nije ugledao svjetlo dana, o ulozi još ne smijem ništa pričati, tako me obavezuje ugovor. Film se nalazi u postprodukcionoj fazi.
Mislite li da našem društvu nedostaje više humorističkih serija, predstava i smijeha općenito? Čini li Vam se da je domaća produkcija nekako počela zamirati?
- Smijeha uvijek fali. Što se tiče domaće produkcije, izgubila je onu neposrednost i iskrenost koje je imala prije četiri-pet godina. Valjda je posustala i ta entuzijastička iskra koju je naša domaća produkcija ranije imala i bila po njoj prepoznatljiva.
Živa riječ
Prvak ste drame Tuzlanskog pozorišta. Kako ocjenjujete pozorišnu umjetnost u Tuzli?
- Sve je to, čini mi se, postalo haotično. Najbolji način da unište i ovo malo duhovnog jeste da ga zanemare, što upravo i čine s našim pozorištem. Mi smo na nivou upravo ove serije „Dva smo svijeta različita“. Ako odumre pozorište, odumrijet ćemo i mi, naše društvo...
Jednom ste izjavili da je mnogo teže tuzlanskim glumcima, i općenito glumcima iz „manjih sredina“, da se dokažu i dobiju velike uloge.
- To je svugdje tako. Ja kažem, ako si blizu vatre, ugrijat ćeš se. Imao sam sreću da na samom početku radim s našim proslavljenim rediteljem Sulejmanom Kupusovićem, zatim Elmirom Jukićem, pa mi je bilo lakše.
Odigrali ste brojne pozorišne i druge uloge. Koju biste izdvojili i zašto?
- Čovjek je uvijek u dilemi, ako se bavi ovim poslom, koja mu je uloga najbolja, gdje se najbolje osjećao. Meni je najmilija ona uloga gdje sam se ja dobro osjećao. Eh, sad koliko je to za publiku dobro, ne znam.
Na neki poseban, ljudski način dopirete do publike. Šta više volite raditi, seriju, film, predstavu?
- Kao mlađi, mislio sam da je film sve i da ćemo doći do Holivuda. Godinama, kada se bavite ovim poslom, pozorište vam postaje sve draže. Zaljubite se u živu riječ i počnete cijeniti taj fluid koji se javlja između glumca i gledaoca.
Pričamo o normalnim stvarima
Kada niste na sceni ili snimanju, gdje Vas najčešće možemo sresti?
- Kad nisam u pozorištu, onda sam ispred pozorišta. Tu sjedimo, pijemo kafu, pričamo o normalnim stvarima, ali i onim manje normalnim, društvenim, političkim...
Od sina kradem knjige
Kako se odmarate i s kim provodite slobodno vrijeme?
- Ovih dana vraćam se knjizi. Ponovo sam počeo, da tako kažem, krasti knjige. Sad ih kradem od mlađeg sina, i knjige i ideje, a nekad sam to radio od sestre gimnazijalke. Također, volim se porodično odmarati.
