Arnerić: Ona vremena su bila bolja

TOP-INTERVJU Legendarna glumica, iz Austrije za „Dnevni avaz“

Neda Arnerić: Planiram na vrlo kratke staze, tako se na Balkanu živi

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ
19.07.2018 21:59
A
A
A

Neda Arnerić i Pula Film Festival su 15. jula proslavili 65. rođendan. Tog dana, prikazivanjem filma „Aleksi“, u kojem glumi i Arnerić, počela je tradicionalna smotra sedme umjetnosti. 

Velika glumica prisustvovala je otvorenju Festivala, koji je itekako utjecao na njenu karijeru, i tako na sjajan način proslavila rođendan.

Neda se ubraja u glumce koji su obilježili jugoslovensku kinematografiju ulogama i ostvarenjima koji se i dan-danas rado gledaju i pamte.

No, ova sjajna glumica nije živjela od stare slave, već je ostvarila veliki broj rola u novijim produkcijama, kao i na pozorišnim daskama.

Bijeli svijet

Naš poziv slavnu glumicu zatekao je u Austriji, gdje se uputila odmah nakon otvorenja Pulskog festivala. Rođendan smo joj čestitali sa zakašnjenjem.

- Hvala, iako je prošao. Nikad nije kasno, ali ga ni ne slavim. Prosto, nisam od te vrste ljudi. Kad se slavlje nametne spontano, onda je lijepo, a kada se proračunato radi, tada nije. Odlično se osjećam. Putovanja mi nisu naporna, navikla sam. Još sam u punoj formi. Bar se ja tako osjećam – kazala je Arnerić.

Film „Aleksi“ premijerno je prikazan na Pulskom festivalu.

- Da, to je film u kojem sam ja više podrška sa strane, jer imam malu ulogu. Ali, vrlo je bitna. Sve uloge su, maltene, epizodne, osim glavne junakinje, koju maestralno igra Tihana Lazović. Igram njenu majku, koja je stroga i bez mnogo razumijevanja. Jednu konvencionalnu i starovremensku majku, koja pošto-poto želi zadržati svoju kćerku u malom mjestu. A, kćerka želi u bijeli svijet.

Osim mladih glumačkih snaga, igra i Aljoša Vučković.

- Da, on igra tatu. S njim sam već igrala, a ovdje čak i nemamo zajedničke scene. Uglavnom imam sa Tihanom. Moram napomenuti da je u filmu ipak najvažnija rediteljica Barbara Vekarić, koja taj film sprema vrlo temeljito već tri godine i tačno zna šta hoće. A ja takve reditelje volim.

Hoće li pronaći svoj put i do Sarajeva? Planirate li Vi doći u bh. prijestonicu?

- Hoće, sigurno. A ja... Ko to zna. Planiram na vrlo kratke staze, jer se tako kod nas na Balkanu živi. Znam da ću raditi jednu predstavu, koja će me sigurno vezati dosta za Beograd. Ali, ako se ukaže prilika, a možda pozovu film da bude dio Sarajevo Film Festivala. Strašno bih voljela, na prvom mjestu, da budem gost Festivala. Mislim da je on poprimio svjetske dimenzije i dobiva veliki ugled u svijetu.

Upravo ste u Puli prije 30 godina primili nagradu „Zlatna arena“. Je li se svijet filma i glume promijenio za ta tri desetljeća?

- Zar ima toliko?! Brzo je prošlo. Sve se mijenja, a mislim da ne ide nabolje. Živjeli smo temeljnije ranije. Pogotovo u ovom mom poslu. Nekada su se filmovi spremali veoma dugo, nije se u nove projekte ulijetalo onako ad-hoc, preko noći, kao što se danas radi. Postojali su sjajni scenaristi koji su godinama pisali svoje scenarije. Danas na filmu to ne postoji, prosto se ta struka više izgubila. Scenarije nabrzinu pišu reditelji. Uglavnom se mladi usuđuju ulijetati tako. A stara garda šuti sa strane i ne radi, uglavnom, ništa. A, to je velika grehota. Evo, Lordan Zafranović je primjer. On na Balkanu nije napravio nijedan film od „Haloa - Praznik kurvi“, kada sam i dobila „Zlatnu arenu“. To je, prosto, da čovjek ne vjeruje. Mislim, zamislite 30 godina da mu ne daju, a znam da ima sjajne scenarije. Od cijele te praške škole, možda se Rajko Grlić snalazi najbolje. Ali, on je živio u Americi i ima veze te radi koprodukcije.

Na otvorenju Pulskog festivala Milena Dravić i Vi dobile ste možda i najveći aplauz i ovacije. Kakav je osjećaj vidjeti koliko Vas ljudi vole i cijene?

- Milena je moja najdraža koleginica. To je lijep osjećaj. Priznajem da mi je bilo ispunjeno srce šetajući Pulom i klanjajući se pred publikom. Lijepo je da se ljudi sjećaju i da nisu u potpunosti zaboravili ona vremena.

Drago snimanje

Vašu karijeru sigurno je obilježio film „Ko to tamo peva“. Kako danas gledate na to iskustvo i saradnju?

- To je film u koji smo svi uletjeli, ne znajući da će biti genijalan i da će možda biti najgledaniji film svih vremena na ovim prostorima, pa i šire. To je bila jedna divna ekipa glumaca. Nažalost, svi su sada na onom drugom svijetu. Vrlo nas je malo iz tog filma ostalo, ali to mi je jedno drago snimanje, koje ću nositi u srcu cijeli svoj život.

Kako su se ranije spremali filmovi?

- Skroz drugačije. Odete sa scenaristom u neku zabit gdje nema civilizacije, sjedite godinu i radite na scenariju. Mladi, uglavnom, rade i teme svoje generacije i ono što ih najviše tišti. Ali, velika je sramota što moja država Srbija za kulturu odvaja samo 0,6 posto iz budžeta. Ne znam kako je kod vas, vjerujem ne mnogo bolje. I to se odražava na cijelu oblast kulture, ne samo na film. Zato su ona vremena bila bolja, prema mom mišljenju.

Ne okrećem se nazad

Sarađivali ste s nekim najvećim glumačkim imenima i rediteljima s naših prostora. Imali li nešto čega se Vi posebno sjećate?

- Ne, to ne umijem... na to pitanje nikad ne umijem odgovoriti. Pošto stvarno zaboravljam, naprosto, idem dalje i ne okrećem se mnogo nazad. To je i bolje.

Znam da Bosna i Hercegovina ima dobre filmove

- Dešavanja u regionu pratim koliko mogu. Znam da BiH ima dobru kinematografiju i znam da bez saradnje svih bivših republika nema filma. Vidim da sada svi rade koprodukcije u koje se uključuje i Evropa. Mislim da je to pravi način da se dođe do dobrih rezultata. Tako se može navući jedan ozbiljan fond za snimanje filma – kazala je Arnerić.